U sklopu projekta Klub menadžera predstavljamo vodeće ljude iz svijeta poduzetništva kao i stručnjake iz raznih oblasti koji našu svakodnevnicu čine boljom i zanimljivijom. U državi i regiji koja se nalazi na dnu europskih i svjetskih ljestvica kada su u pitanju ekonomija i uvjeti poslovanja, razmjena pozitivnih priča i iskustava nam je svima izuzetno potrebna. Sigurni smo da ćete se iznenaditi koliko uspješnih ljudi živi oko nas. Neke od tih osoba poznajete, za neke niste nikada čuli. Možda vas nečija priča ili odgovor potakne da pokušate napraviti nešto slično, ili više. Klub menadžera danas predstavlja Snježanu Koepruner, direktoricu kompanije GS Tvornice mašina Travnik.

Dioničko društvo GS-TMT nastalo je iz radionice za remont vozila 1952. godine kao dio velikog poslovnog sistema Bratstvo – Novi Travnik (BNT) i u tom sastavu poslovalo je od 1963. do 1996. godine. U tom periodu, tvornica se bavila proizvodnjom strojeva za šumarstvo, poljoprivredu, presa, strojeva za rezanje metala, isporukom na domaćem tržištu mehanički obrađenih dijelova, popravkom raznih mašina i uređaja. U listopadu 2004. godine, 67% državnog kapitala se privatizira.

Global Sourcing GmbH iz Regensburga kupuje 42% državnog kapitala i prihvaća realizaciju svih obveza, a 25% rukovodstvo sa zaposlenicima tadašnjeg BNT TMT-a.

Od 2005. godine do danas tvornica nosi ime GS-Tvornica mašina Travnik d.d. Od privatizacije do danas uložena je preko 10 milijuna KM u popravke i gradnju novih proizvodnih hala kao i u nabavku opreme.

Kako su izgledali počeci Vašeg poslovanja?

Počeli smo raditi u vidno oštećenim halama i zastarjelom opremom. Ratom devastirane hale, oprema u jezivom stanju, zaposlenici koji su preživjeli sve nesreće rata... Trebali smo sve to osposobiti za zahtjevno tržište zapadne Europe. Trebalo je pokrenuti firmu, koja je bila kako materijalna, tako i moralna ruševina.

Krenuli smo sa proizvodnjom šina i radkastena za firmu Messer Cuting&Wellding.
Za nepune dvije godine od privatizacije investirano je preko tri milijuna KM, radno mjesto dobila su 52 nova radnika. Kupili smo CNC rezač, CNC glodalice, obradni centar, aparate i stolove za zavarivanje, mjernu opremu čime smo bili poprilično naoružani za proizvodnju dijelova za zahtjevno zapadnoeuropsko tržište. Ova kompanija danas zapošljava 240 zaposlenih.

Koliko Vam je bitno ulaganje u ljudske resurse? Na koji način to činite?

Mislim da je «human capital» najvažniji u procesu stvaranja nove vrijednosti, pa se i na taj način odnosimo prema njemu. Trenutno imamo tri stipendista na Univerzitetu u Zenici, kao i jednog na grafičkom u Travniku. Obuku ili preobuku prolazi dvanaest, uglavnom mladih ljudi. Međutim, da bi naši zaposlenici mogli stvarati, nastojimo rješavati i njihove financijske probleme kroz kasu uzajamne pomoći, vodimo ih na turistička putovanja da upoznaju druge zemlje i kulture. Organiziramo turnir u malom nogometu, te novogodišnju proslavu na kojoj imenujemo najbolje zaposlenike. Mislim da našim zaposlenicima time pokazujemo koliko ih cijenimo, kao i sve ono što oni rade za našu i njihovu kompaniju.

Snježana Koepruner ističe da je situacija na tržištu u dijelu strojogradnje za koju isporučuju dijelove prilično dobra. „To nije dovoljno da bismo i mi dobili ugovore. Trebamo biti najbolji, kako bi naši kupci jednoj firmi u centralnoj Bosni dali ugovore“, kaže Koepruner.

Kvaliteta proizvoda vaše kompanije poznata je u svijetu. Možete li navesti neke Vaše kupce?

Lista naših kupaca u EU govori o našem kvalitetu. Neki od naših kupaca su: GROB iz Mindelheim-a koji proizvodi transfer linije za automobilsku industriju, a mi mu isporučujemo zavarene konstrukcije, zatim LIEBHERR iz Bischofshofena, proizvođača građevinskih mašina, a mi radimo više važnih dijelova, kao sto je Hinterwagen, Umlenkhebel i ostalo. Tu je i KnorrBremse iz Münchena, proizvođač kočionih sistema, a za njega radimo okvire koji drže kočioni sistem i air condition, kao npr. na vlaku VALERO, koji vozi na liniji Paris-London.

Kao generalna direktorica „GS-TMT“ d.d. Travnik, dobitnica ste značajnog priznanja „Stvaratelji za stoljeća“ za razvoj ideja, inovacije i investicije u poduzetništvu u JI Europi.

To je priznanje za sve ono što sam u posljednjih deset godina zajedno sa svojom djecom i našim zaposlenicima napravila.

Osobno...

Porijeklom ste Dalmatinka? Nosite li u sebi još uvijek taj južnjački mentalitet i u čemu se on ogleda?

Moje dalmatinsko porijeklo se očituje najviše u mom dalmatinskom mentalitetu i temperamentu, što znači da stalno nabijam nekakav tempo mojim suradnicama i suradnicima, za čas planem, ali se brzo i ohladim. To znači da mi nedostaje more i moja crvana zemlja dalmatiska, da volim blitvu na maslinovom ulju i ribe.

Kako ste proveli djetinjstvo i tinejdžerske dane?

Kada mislim o mom djetinjstvu i tinejdžerskim danima, onda je to za mene najljepše djetinjstvo koje bi poželjela svoj djeci svijeta. Ne samo zato sto se to odigravalo na pozornici najljepšeg mora i jednog od najljepših gradova na svijetu, već što je to bilo i vrijeme u kojem je mladim ljudima bilo puno lakše odrastati nego danas, kada ne postoje kriteriji vrijednosti.

Što ste kupili od svoje prve zarade?

To je bilo prilično davno, ali budući sam imala malu kćerkicu to je bilo nešto za nju. Toliko se sjećam, ali ne više.

Kako ste i kada došli u Travnik?

U Travnik sam došla slučajno i nisam planirala nikakve kupnje firmi, kao ni investicije.

Cijeli projekt je nastao na želji da pomognem nekim ljudima, koje nisam niti poznavala, a koji su me uporno zvali da im nađem ugovore za proizvodnju kako bi mogli prehraniti svoje obitelji. To se dogodilo 2003. godine. I od tada se zajedno sa njima borim sa svim nedaćama na ovim bosanskim vrletima.

Imate strano prezime... pitaju li Vas ljudi često - otkud je?

To prezime je od mog pokojnog supruga, koji je bio Austrijanac. I meni je na početku bilo malo neobično, pogotovo u kombinaciji sa mojim izrazito slavenskim imenom. Ali sada sam se navikla.

Dio života proveli ste u Njemačkoj. Upravo su Nijemci poznati po preciznosti, odgovornosti i predanom radu. Primjenjujete li i Vi takav princip rada?

Meni je jako drago da me moj životni put doveo u Njemačku, jer mi baš taj red, rad i disciplina odgovaraju. To su osnovni principi moga rada.

Tko sačinjava Vašu obitelj?

Kao i moj život, i moja obitelj je prilično šarena. Najprije moja djeca. Iz prvog braka imam sina Petra i kći Atenu, iz drugog kći Veru, a tu je još i mladi čovjek, maturant Almedin, kojeg sam prisvojila nakon smrti njegove majke. Imam još i tri unuke, Noell, Amelie i Ellu, koje obožavam i koje mi prilično nedostaju. Od moje obitelji tu je još i moj brat Saša sa suprugom i dva prekrasna sina Gabrielom i Mihovilom.

To je moja najbliža obitelj, bez koje ne mogu zamisliti svakodnevnicu.

Kako se snalazite u novoj ulozi s usvojenim dječakom i kako funkcionira taj odnos?

Mislim da funkcionira prilično dobro, iako uvijek nije lako. On ove godine treba maturirati i za to se trebalo junački izboriti. Meni je cilj da ga stavim na pravi put, da završi školu, da se zaposli i ima svoju obitelj.

Posebno ste naklonjeni umjetnosti, a poznata je i Vaša ljubav prema matematici.

Mislim da sam se s tim ljubavima, bolje rečeno nadarenostima, rodila. Njih nosim u sebi. I drago mi je da je to tako. One obogaćuju moj život.

Znamo i da volite putovati. Imali ste čak namjeru ići u misije u Afriku. Što Vas je spriječilo? Što mislite, da li za jedan takav korak treba hrabrost, ludost ili veliko srce?

Kad mi je suprug umro činilo mi se kao da sam izgubila budućnost, strašno mi je nedostajao i htjela sam što dalje, a jedna od ideja je bila misija. Međutim, vrativši se u Bosnu nakon dva mjeseca, uvidjela sam da ne trebam ići daleko, jer pored mene je više nego dovoljno ljudi i djece kojima mogu pomoći. Za korak odlaska u nepoznato možda treba i hrabrosti i ludosti, međutim mene je tamo vodila želja da mogu pomoći nekome tko treba moju pomoć, i da ponovno nađem i definiram sebe.

Koliko često, od poslovnih obveza uspijete otići na neko putovanje?

Poslovno dosta putujem, tako da ponekad, kada malo zaspim, ne znam gdje se budim, ili gdje letim ili gdje spavam. Najviše bih željela dva tjedna ostati na jednom mjestu, ali to mi rijetko uspijeva.

Inače, najčešće sam u Toskani, gdje mi prijatelji imaju veliko imanje pored Pise. Tamo sam 3-4 puta godišnje po tjedan dana. Moja velika ljubav je Andaluzija, kao i sjeverna Afrika, bolje rečeno cijeli Mediteran, gdje kada god imam vremena malo otputujem.

Inače sam vidjela dosta zemalja i upoznala dosta kultura.

Volite knjige, povijest ... Koji Vam je najdraži književnik i koju književnu vrstu preferirate?

Povijest volim, jer nam ona otkriva korijene našeg postojanja i ponašanja, pogotovo povijest religija, bolje rečeno njihovu evoluciju, pogotovo monoteizma. Možemo vidjeti u zadnjih 5.000 godina koliko se mi kao živa bića nismo promijenili, već samo sredstva koja koristimo. Budućii mi je profesor matematike bio prof. Devide, obožavam haiku poeziju, kao i Omara Hajama i njegove katrene. Od romana volim povijesni roman, a od pisaca Tarika Alija od stranih, a od naših Andrića, Krležu, Selimovica ...

Rado čitam i školsku lektiru iz mojih tinejdžerskih dana, koju mogu danas kupiti po tezgama na travničkoj Bosanskoj cesti. 

Što za Vas predstavlja novac?

Sredstvo za egzistenciju, kojeg nije dobro imati ni premalo ni previše.

Kako zvuči Vaša poslovna politika?

Budući kako moji prijatelji često kažu da imam «socijalističko srce i kapitalistički mozak», poslovna politika mi se sastoji u dovođenju ova dva dijela moga bića u ravnotežu.

Kakav je život u Travniku? Posjetite li katkada travničke planine?

Pa u Travniku uglavnom radim. Vlašić je prekrasan, ali ga ne posjećujem koliko bih htjela.

Znate li kuhati bosanske kulinarske specijalitete? Što najčešće kuhate?

Bosanske specijalitete rijetko kuham, jer ih uglavnom jedem u našoj radničkoj menzi.

Kada sam u Njemačkoj kuham ih mojim prijateljima. Uglavnom kuham dalmatinsku kuhinju, a onda talijansku i austrijsku nacionalnu. Ovo posljednje za supruga. Kada sam otišla iz Zadra dosta sam naučila o kuhanju drugih i to je obogatilo moju kuhinju. Brat i prijatelji mi često savjetuju da otvorim restoran, ne zato sto nisam dobar menadžer, već što dobro kuham, ali i jako rado jedem.

Kada Vas posjete gosti iz Njemačke, koje prirodne i gradske znamenitosti pokazujete u rodnom gradu nobelovca Ive Andrića?

Pa da idem po redu: Stari grad, Šarenu džamiju, katoličku katedralu, pravoslavnu crkvu, koja je uglavnom zatvorena, židovsko groblje, Plavu vodu.

Ima li nešto što biste voljeli podijeliti sa nama, a novinari Vas rijetko pitaju?

Pa mislim da je važno reći nakon deset godina provedenih u Bosni, da su ovi uglavnom krasni ljudi zatvorenici kriminalnih politika, koje ih teroriziraju već više od 20 godina.

Žao mi je da se dijele djeca u i po školama. Strašno, možete li nešto gore učiniti vlastitoj djeci, koju volite najviše na svijetu. To me strašno boli i mislim da to moram reći.

Još nešto, što se tiče našeg jezika, situacija je prilično shizofrena. Svi znamo da se razumijemo i da je to jedan jezik. Međutim, od nečega što je tako očito, mi umjetno pravimo predmet podjela. Kao da se netko poigrava našom inteligencijom. Kada sličan primjer prenesem na Njemačku onda bi tamo bilo ovakvih 40-ak jezika, a to je u stvarnosti sve jedan te isti jezik. Ne razumijem što se događa sa našim zdravim razumom?

Što biste poručili svim mladim ljudima koji se tek ostvaruju i profiliraju?

Voljela bih da im mogu reći da ostanu ovdje, da grade i vole svoju zemlju, jer ste u svakoj drugoj zemlji samo stranac. Ali mislim da bih ih nažalost lagala.