Kada je Snježana Kopruner prvi put ušla u ove pogone travničke tvornice strojeva oni su izgledali potpuno drugačije. Uništeni i neuvjetni za rad. Živjela je i radila u u Njemačkoj, u tvrtki Global Sourcing iz Regensburga, a u Travnik došla pregovarati da ovu GS-TMT kupi njemačka tvrtka Messer Cutting&Welding.
Proces privatizacije, te 2003. godine, inicijalno je bio usmjeren prema Meser Cutting & Weldingu. Njemačka tvrtka pokazala je interes, no zahtijevala je temeljitu analizu – od ekoloških studija do financijske revizije. Sve je bilo pripremljeno, a ponuda simbolične vrijednosti od jednog eura prošla na natječaju. Dan kasnije, stigao je hladan tuš: tadašnji vlasnik Messera, zabranio je kupovinu, procijenivši Bosnu i Hercegovinu kao rizično tržište.
Radnici i menadžment ostali su na ledu, prepušteni nesigurnostima tipičnim za posttranzicijske privatizacije na Balkanu.
"Počeli su nas nagovarati da kupimo tvornicu. Da je to bilo negdje u Zadru (Snježanin rodni grad), ne bih mnogo razmišljala, međutim trebalo im je malo vremena kako bi me uvjerili. Ta njihova upornost se prenjela i na mene. Supruga i vlasnike sam motivirala i javili smo se na privatizaciju i prošli“, priča Snježana Kopruner za Forbes BiH.
Odluka o kupovini, kaže, više je bila iracionalna nego realna. I to su svi znali, većina tadašnjih vlasnika odustala je od tvrtke.
"Uspjeli smo dijelove kupiti od nekih od njih i ovdje se angažirati. Sve što smo imali suprug i ja smo stavili na hipoteku, kako bi Agenciji za privatizaciju mogli priložiti bankovnu garanciju – kako ćemo sve preuzete obveze izvršiti. I, onda kada imate pred sobom takav zadatak, kada gledate ljude oko sebe, onda dođete i do rezultata. Mislim kako je Agencija za privatizaciju pristupila svim privatizacijama kao ovoj, kako bi u Bosni i Hercegovini bilo puno više uspješnih privatizacija", govori Kopruner.
Njen, danas pokojni suprug, Austrijanac Kurt Kopruner, u tvrtku je unio zapadnjačku radnu disciplinu. Snježana, magistrica tehničkih znanosti, a diplomom inžinjera mašinstva, nosila je srčanost.
Bili su pred izazovom – na temeljima bivšeg Bratstva, koje je bilo jedan od vodećih brendova u strojarskoj industriji na području bivše Jugoslavije, izgraditi respektabilan poslovni sustav i nastaviti višedesetljetnu poslovnu tradiciju u srednjoj Bosni.
"Počeci nisu bili jednostavni. 52 zaposlenika s 11 portira. Nije bilo tržišta, nije bilo ugovora. Ljudi su nakon rata bili prilično demotivirani, trebalo im je vratiti nadu. Trebalo je probuditi ljude iz te loše energije u kojoj su se nalazili gotovo 14 godina. Moj suprug je svojom velikom ljubavi prema ovom kraju i prema ljudima, uspijevao na početku sve to dovesti u red.
Jedna od njegovih izreka koja je nama i danas vodilja je kako je jedini njegov cilj da u ovu tvornicu ljudi dolaze rado. To je politika koju je on zacrtao i mi je se držimo danas, jer ona je jedini ispravan put", govori Snježana.
Manager.ba















