Gošća Kluba menadžera je Ana Šimunović, komunikacijska savjetnica i stručnjakinja za odnose s javnošću. 

U sklopu projekta Klub menadžera predstavljamo vodeće ljude iz svijeta poduzetništva kao i stručnjake iz raznih oblasti koji našu svakodnevicu čine boljom i zanimljivijom. U državi i regiji, koja se nalazi na dnu europskih i svjetskih ljestvica, kada su u pitanju ekonomija i uvjeti poslovanja, razmjena pozitivnih priča i iskustava nam je svima izuzetno potrebna. Sigurni smo da ćete se iznenaditi koliko uspješnih ljudi živi oko nas. Neke od tih osoba poznajete, za neke niste nikada čuli. Možda vas nečija priča ili odgovor potakne da pokušate napraviti nešto slično ili više.

Ana Šimunović među vodećim je hrvatskim stručnjacima u poslovnoj komunikaciji. Komunikacijska je savjetnica i međunarodno certificirana (CIPR i HUOJ) stručnjakinja za odnose s javnošću, certificirana je Conversational Intelligence Coach te business trenerica za leadership, javni i medijski nastup, utjecajnu komunikaciju i komunikaciju u uslužnim i prodajnim procesima. 

Njeni su klijenti prestižne hrvatske i strane tvrtke i do sada je održala na stotine edukacija, radionica, treninga, predavanja i individualnih savjetovanja za predsjednike i članove uprava, top i srednji menadžment. Edukacijama, radionicama i ostalim komunikacijskim formatima, na hrvatskom ili engleskom jeziku, te svojom strašću prema poslu, Ana Šimunović pomaže poslovnim ljudima i organizacijama usavršiti vještine uvjerljivog komuniciranja, uspješnog prodavanja i učinkovitog vođenja ljudi kroz sve organizacijske procese. 

Već niz godina Ana je i glasnogovornica Pulskog filmskog festivala, predaje na prvoj hrvatskoj visokoj školi za komunikacijski menadžment Edward Bernays te na veleučilištu VERN i jedna je od dviju kreatorica prve hrvatske online edukacije iz područja javnog nastupanja i poslovnog prezentiranja. Uz to, istupa u medijima u kojima komunikacijski analizira nastupe javnih osoba i aktualna društvena događanja.

Imate doista impresivan životopis. Možete li nam objasniti kako ste dospjeli u PR vode? Gdje ste se obrazovali i stjecali znanja? Koje funkcije trenutno obnašate?

Oduvijek sam osjećala strast prema komunikaciji, ali nisam je znala izraziti jer se u vrijeme mog studiranja nije mogla studirati ni komunikologija ni odnosi s javnošću, takvih fakulteta nije bilo. Sociologija u kombinaciji s jezikom bila mi je dobar temelj za bavljenje komunikologijom. Upravo mi je sociologija omogućila da bolje razumijevam kako društvo funkcionira i kako ljudi reagiraju, kako se ciljne skupine formiraju oko zajedničkog cilja, potrebe i kako funkcioniraju, reagiraju na okolnosti, a upravo to je u samoj srži odnosa s javnošću i komunikologije.

Završila sam na FIlozofskom fakultetu sociologiju i engleski jezik i književnost, oba smjera, dakle profesorica sam sociologije i engleskog jezika, ali sam i diplomirani sociolog i anglist. Na fakultetu sam se počela educirati i u drugim područjima jer sam oduvijek osjećala da je komunikacija moj poziv pa sam već za vrijeme faksa krenula na poslovni tip edukacija. Završila sam London School of Public Relations u Zagrebu i ona mi je samo odškrinula vrata odnosa s javnošću. Toliko me zainteresirala da sam se poželjela i dalje educirati u tom smjeru. Pri krovnoj udruzi za odnose s javnošću u Londonu CIPR, nakon dvije godine edukacije, stekla sam certifikat stručnjaka za odnose s javnošću, na razini master level. Od početka karijere, a i dan danas, cijelo se vrijeme poslovno educiram i odlazim na razne edukacije, isključivo van, i to najčešće u London - to je dio neke moje poslovne higijene. Trenutno sam na doktoratu iz komunikologije. Imam i certifikat Conversational intelligenche Coacha zahvaljujući kojem radu s klijentima mogu pristupiti komunikacijski bolje, mudrije i sveobuhvatnije i prilagoditi im alate i tehnike koji će im pomoći da svoju komunikacijsku inteligenciju razvijaju, ali i primjenjuju u svakodnevnim poslovnim interakcijama. Vjerujem da se time poboljšava i kvaliteta odnosa i u privatnoj domeni života.

Koje funkcije trenutno obnašam? Imam svoju tvrtku i pružam usluge edukacije i savjetovanja iz područja poslovne komunikacije. Osim toga, predajem na Bernaysu i VERN-u te često nastupam u medijima gdje radim komunikacijske analize pojedinih nastupa javnih osoba i recentnih događaja. Surađujem s International training company TNM Coaching, u suradnji s njima imam i klijente po svijetu, a nadam se da će toga biti i sve više. Budući da radim i na hrvatskom i na engleskom, često imam i internacionalne klijente, s menadžmentom koji nije iz Hrvatske. Tako sam, među ostalim, održala i predavanje na velikoj svjetskoj poslovnoj konferenciji financijsko-tehnološke industrije u Tokiju, u Japanu.
Uz to, članica sam povjerenstva pri Hrvatskoj udruzi odnosa s javnošću koje ocjenjuje i na temelju toga izdaje certifikat stručnjaka za odnose s javnošću. I na kraju, glasnogovornica sam Pulskoga filmskog festivala.

Budući da predajete i na prvoj hrvatskoj visokoj školi za komunikacijski menadžment Edward Bernays i na veleučilištu VERN, imate li za buduće studente komunikologe savjet - kako znati da si osoba za PR?

Po mom mišljenju, osoba koja se želi baviti PR-om mora posjedovati veliku znatiželju za svijet oko sebe i za funkcioniranje tog svijeta, a u prvom redu ljudi. To su osobe koje sve zanima, koje imaju široku opću kulturu i koje na njoj stalno rade, osobe koje žele znati, žele biti u tijeku, informirane. To su osobe koje postavljaju puno pitanja da bi tu svoju znatiželju zadovoljile, ali i da bi što bolje razumjele sugovornika. PR-ovac mora imati tu unutarnju potrebu za razumijevanjem drugog, za shvaćanje načina na koji druga osoba funkcionira, mora znati postavljati prava pitanja, ali i jednako tako kvalitetno znati slušati tuđe priče. PR-ovac je osoba koja se može uživjeti u nečiju priču, imati empatiju prema njoj i zna izvući iz te priče nešto s čime će se drugi ljudi moći povezati. To nije posao koji se radi samo u uredu, to je posao koji se u prvom redu radi u interakciji s ljudima.

Kako, po Vašem mišljenju, glasi definicija uspješnog menadžera?

Za mene menadžer u prvom redu mora biti lider što podrazumijeva nekoliko funkcija. Naravno, tu je operativni dio, ali jednako je bitno, i u tome je moj fokus kada pomažem menadžerima, da usavrše svoje vještine u vođenju ljudi, formiranju timova i stvaranju atmosfere tzv. learning organization. Da bismo u poslu napredovali, moramo se stalno mijenjati, moramo se neprestano usavršavati. Jer što je biznis ako nije preuzimanje rizika, a kako preuzeti rizik ako ne radiš svaki put nešto drukčije, ako ne napreduješ. Po meni, uspješan menadžer je onaj koji zna prepoznati okolnosti u kojima se nalazi i zna na njih pravovremeno reagirati uklapajući ih u svoju viziju. A vizija je bitna jer vizijom i svrhom menadžer zapravo okuplja tim oko sebe. Dobar menadžer zna prepoznati tko čini njegov tim, kakvi su mu suradnici, zna im se prilagoditi u komunikaciji, zna ih uključiti u viziju i pokazati im što je sve svrha njihova posla, kako sve oni mogu pridonijeti cilju i kroz to se ostvarivati.

Dobar menadžer zna dati pohvalu, ali isto tako zna i usmjeriti osobu u smjeru u kojem bi se trebala dalje razvijati. Za uspješnog lidera, osim pozitivnog financijskog aspekta, od iznimne je važnosti da ima potporu tima kako bi mogao uspješno završiti posao. I presudno je da svojim ponašanjem potvrđuje sve ono što govori i zahtijeva od svog tima, da vodi svojim primjerom te pomaže ljudima da rastu i razvijaju se, da stvara atmosferu u kojoj su i uspjeh i pogreška nešto normalno, ali iz čega se moraju izvući smjernice za dalje.

Što učiniti kada na prezentacijama i poslovnim sastancima predavaču pobjegne pažnja, kad se zablokira?

Najvažnije je prvo duboko udahnuti i izdahnuti jer, kad se zablokiramo, zapravo ostajemo bez dostatne količine kisika i upravo zbog toga gubimo fokus. Osim toga, treba se izmjestiti iz položaja u kojem se dogodio zastoj, pomaknuti se, napraviti 2-3 koraka. To fizičko izmicanje potaknut će mozak da opet počne djelovati. Iz tog zamrzavanja bitno je pomaknuti se u akciju. Na primjer, uvijek možemo postaviti pitanje publici - retoričko ili direktno, na taj ćemo način prebaciti fokus sa sebe na slušatelje jer će se publika baviti sobom. Također možemo ukratko ponoviti ono što smo do tada rekli, s te strane ćemo i publici napraviti uslugu jer ćemo je podsjetiti gdje smo u priči i kuda idemo dalje, a i sebi jer će se mozak prisjetiti gdje smo zastali. Ključno je u tim trenucima ići dalje. Volim to usporediti sa scenom iz crtića Potraga za Nemom u kojoj ribica Dora, koja ima problem kratkog pamćenja, ponavlja ono što je dobro naučila: Plivaj, plivaj, samo plivaj... 
Naravno, u sprečavanju treme jako pomaže i kvalitetna priprema, uvježbavanje izvedbe i još neki detalji poput osmijeha, gestikuliranja, naglašavanja bitnih riječi...

Je li posvetiti pažnju nekome ili nečemu postao najveći luksuz koji si danas možemo priuštiti?

U svijetu u kojem danas živimo, zbog količine informacija kojima smo dnevno izloženi i tehnologije koja nam omogućuje da smo stalno umreženi, pažnja nam je vrlo rastrgana. I zato je neki naš obrambeni mehanizam rezultirao time da se ne možemo dugo zadržati na sadržaju u kojem ne prepoznajemo neku svoju korist. Galop istraživanja pokazala su da se sposobnost zadržavanja pažnje na informaciji smanjuje i trenutno je iznimno niska, 8 sekundi. Kad uzmemo mobitel i počnemo skrolati, najviše se 8 sekundi zadržimo na novoj informaciji i, na temelju toga jesmo li se u toj informaciji prepoznali ili ne, odlučujemo hoćemo li joj se dalje posvetiti i kliknuti na tekst. Na žalost, to se događa i u direktnoj komunikaciji, kako u interpersonalnoj, tako i u nastupima. Ako u prvih nekoliko sekundi komunikacije ili nastupa nismo postigli dobru atmosferu i nismo osigurali da je to o čemu se govori namijenjeno osobi koja nas sluša, inicijalna pažnja brzo će opasti. 

Koja vam je omiljena društvena mreža i zašto? 

Nedavno sam pročitala istraživanje koje govori da je kod milenijalsa, trenutno dominantne radne snage, još uvijek omiljena društvena mreža Facebook, a kod generacije Z, kod tzv. linkstera koji su umreženi od rođenja i koja tek dolazi na tržište rada, to postaje Instagram. Moja omiljena mreža još uvijek je Facebook koji je ujedno prva društvena mreža kojoj sam se priključila. Aktivna sam i na drugim mrežama, ali na Facebooku osjećam da se mogu najbolje izraziti i putem njega dobivam sve informacije koje su mi bitne i za posao, ali i zato da ostanem u kontaktu s prijateljima u kratkoj, brzo probavljivoj formi. Prema Linkedinu sam se postavila kao prema online životopisu i, premda ta mreža i kod nas sve više jača trend umrežavanja i traženja suradnika online, trenutno mi je fokus na Facebooku jer tamo ostvarujem bolje poslovne kontakte i kod nas ima veći doseg. Twitter pratim jer je popularan u novinarskom i političkom miljeu. A na Instagramu se opuštam, pogledam koliko je estetika uznapredovala u zadnje vrijeme, ha, ha...

Biografija koje poznate osobe Vas fascinira?

Volim čitati biografije, slušati ljudske priče, pogotovo priče poduzetnika, ljudi koji od neke svoje ideje stvore novu vrijednost za društvo, ne samo za biznis. To me najviše fascinira jer sam sociolog u duši. To su ljudi poput Nikole Tesle u povijesti, a danas Elon Musk. Način na koji je on sposoban vidjeti gdje bismo mogli biti u budućnosti i voditi nas na taj put iako svi oko njega tvrde da je to suludo, nemoguće i neisplativo, od električnih auta do puta na Mars, njegova volja i uvjerenje da okuplja ljude oko sebe, sposobnost da ih uvjeri u tu svoju viziju, to je ono što me fascinira. Tu su i još neke osobe, poput Richarda Bransona ili, u povijesti, kraljice Viktorije.

S obzirom na to da ste glasnogovornica Pulskog filmskog festivala, recite nam kako izgledaju pripreme za taj dio posla?

Svake se godine, od 2010. otkad to radim, s veseljem vraćam Pulskom festivalu jer obožavam filmsku umjetnost, a tako i svom rodnom gradu vraćam nešto. Osim toga, tu je i adrenalin - tri tjedna živiš 24/7, a ja volim živjeti punim plućima. PR posao za Pulski festival je atipičan projekt jer se događa jednom godišnje u kratkom vremenu i sve ono što u PR-u radiš tijekom godine moraš sublimirati u vrlo kratkom vremenu, dati tome vrlo konkretne konture i još sve to iskomunicirati širokoj javnosti putem medija. Najveći je izazov posložiti tim koji se okuplja jednom godišnje tako da odmah razumije zadanu komunikacijsku strategiju, da s njom brzo zaživi i odmah ima ideje kako i što s time. Fascinira me koliko smo kreativna bića i kako brzo možemo postizati visoke razine kreativnosti, ali i učinkovite provedbe. To je ono što me motivira, kao i to što umjetnost toliko može zaokupirati ljude i dovoljan im je povod da dođu i budu dio festivala koji se može pohvaliti doista impresivnim brojkama. Lani smo imali 15 filmskih programa, oko 200 naslova, 100 premijera, 300 gostiju, 200 akreditiranih novinara, više od 30 filmskih ekipa, sve to na 20 lokacija, a festival je posjetilo oko 70.000 gledatelja.

Možete li izdvojiti omiljeni film koji Vas svaki put ponovno vrati pred ekran, ili žanr s kojim ne možete pogriješiti? 

Oduvijek volim filmsku umjetnost, fascinira me pričanje priča, to je dio i mog posla. Priča je prva, najprirodnija nam komunikacijska forma, a filmska umjetnost jedan je od najboljih načina da ispričate priču. Gledam puno filmova, no tip filma kakvi se prikazuju na Sundance film festivalu ostaje sa mnom najdulje. To su sve redom mali intimni filmovi, filmovi atmosfere. A redatelji na koje nikad ne ostajem imuna su Terrence Malick, Woody Allen, Sofia Coppola, Gaspar Noé, Christopher Nolan, Ridley Scott, Martin Scorsese, David Lynch - na njegovim sam filmovima odrastala. O njihovim filmovima danima promišljam. Recimo, film Izgubljeni u prijevodu, redateljice Sofije Coppola, dugo me pratio i, kad sam bila u Japanu, više sam ga puta proživljavala. Pada mi na pamet sada i Blue Valentine, film sa Sundancea, pa Vis-à-vis hrvatskog redatelja Nevija Marasovića, također u Sundance maniri.

Ispričajte nam neku anegdotu s Pulskog filmskog festivala.

To je trenutak kad sam najjače osjetila zašto je Pula najposebnije mjesto za gledanje filmova pod zvijezdama. Kad je u Areni gostovao Ralph Fieness sa svojim redateljskim debijem, adaptacijom Shakespeareove drame Coriolanus u kojoj je i glumio, baš prije premijere digao se takav vjetar da se sve kovitlalo - cijela ta pulska kulisa dala je neki dodatni, nestvarni efekt filmu, tako da smo se mi, publika, osjećali kao da smo u četverodimenzionalnom filmu. I Fieness je nakon projekcije rekao da nikad nije imao takvo iskustvo, da je nevjerojatno koliko su Arena i cijela atmosfera pridonijeli filmu. Isto se to dogodilo i na jednom od nastavaka Harryja Pottera, boje na nebu nestvarno su se izmjenjivale višestruko pridonoseći čaroliji filma. Svaki put kad u Areni gledaš film, imaš osjećaj da i jesi u njemu, Arena stvori takvu atmosferu da film još intenzivnije osjetiš, proživiš i povežeš se s njim.

Kakvi su Vam rituali nakon uspješno odrađenog radnog dana? Čime se volite nagraditi? I što radite kada se odmarate?

I kad se odmaram, na neki način zapravo radim, pogotovo u zadnje vrijeme. Moj posao mi je i strast i ja ga zaista promišljam 24/7. Čak i u stvarima koje nisu usko vezane uz posao dobijem neku informaciju, spoznaju koju mogu primijeniti. A kad se doista opuštam, najviše uživam u druženjima s dragim ljudima. Naša su okupljanja obično vezana uz hranu jer sam veliki foodie pa ili skupa kuhamo kojekakve delicije ili kao gastro nomadi otkrivamo nova mjesta na kojima se može fino pojesti i kušati zanimljivo vino. Dok sam imala psa, Ferdu, najviše su me opuštale šetnje i druženja s njim. A konstanta koja me vraća u ravnotežu je treniranje, ta dimenzija nije mi važna samo fizički, nego i za stanje duha. Naravno, slobodne trenutke koristim i za gledanje filmova, puno i čitam, iako u zadnje vrijeme najviše stručnu literaturu, a ogromna su mi ljubav i koncerti. Nedavno sam krenula i na trening glumačkih tehnika jer, osim što mi je to zanimljivo i zabavno, koristi mi i u poslu.

Poznato nam je da puno i rado putujete. Što je najfascinantnije što ste vidjeli na svojim putovanjima? 

Da, obožavam putovati, putovanje mi je sastavni dio života od djetinjstva. Upravo me putovanja najviše hrane, oporavljaju u kratkom roku. Posebno sam fascinirana japanskom kulturom, još od srednje škole, zato sam učila i japanski šest godina. Japanu me privlači ta njegova posebnost u kombiniranju tradicionalne kulture i običaja, vrijednosnog sustava s hiper razvijenošću, od tehnologije do novih načina življenja. Taj sudar različitosti i način na koji se to manifestira u njihovim životima, od umjetnosti preko arhitekture do načina poslovanja, to mi je iznimno zanimljivo. Volim se izmjestiti tako daleko, u drukčiju kulturu, jer smatram da onda mogu imati puno bolji uvid u ono što mi živimo i kako naše društvo funkcionira. Jako volim i Europu. A najtužnije što sam vidjela na putovanjima bio je Mexico City gdje sam spoznala kako ljudi mogu živjeti na rubu egzistencije i koliko svoj život možemo dovesti u okrutne uvjete, u takvu opasnost da ne znaš hoćeš li sutra poživjeti. Na žalost, znam da je to samo jedan od primjera koliko ljudi teško mogu živjeti.

Kada dolazite u BiH, koju destinaciju volite posjetiti?

Nisam imala puno prilike putovati kroz BiH, ali u ono malo što jesam fascinirala me srdačnost kojom sam dočekana i to kako humor kao komunikacijski alat može pridonijeti da se ljudi bolje povežu i razumiju te da im cijelo iskustvo, iako poslovno, bude ugodnije i pamtljivo. I, naravno, iz Bosne se uvijek vratim dobro nahranjena, ha, ha...

Fotografije: Marija Gašparović, Maja Danica Pečanić i vlasništvo Impact 2018 konferencija