Pitanja vode u emocije, a emocije otvaraju nesigurnosti. Lakše je ostati na površini, u formatu "dobro sam", nego kopati dublje. Tako privatni razgovori postaju isto što i poslovni sastanci - razmjena informacija bez stvarnog interesa. 

Postalo je normalno jedni drugima pričati o sebi, a rijetko pitamo ono najjednostavnije: "Što se događa kod tebe?" Prije deset godina postaviti pitanje značilo je biti znatiželjan, uključen, spreman razumjeti i doprinijeti. Na predavanjima su profesori bodrili svakog studenta koji digne ruku i zatraži objašnjenje. Čak i u društvu, na kavi ili pivu, pitanje je značilo kako te zaista zanima druga osoba, kako želiš čuti i ući u njen svijet.

Piše: Vladimir Pavlović, poslovni analitičar u kompaniji Egzakta Advisory

Danas je priča drukčija. Pitanje sve češće izgleda kao slabost, kao priznanje kako ne znaš dovoljno ili nisi dovoljno siguran. U poslovnom kontekstu može značiti kako kasniš za ostalima, kako nisi "up to date". U privatnom može značiti kako previše zadireš, ne znaš se držati "na distanci". Umjesto otvaranja dijaloga, pitanje danas često zatvara vrata.

Živimo u vremenu u kojem su odgovori na dohvat ruke. Google, internet, AI asistenti - svi su tu da jednim klikom riješe ono što nas muči. Ali upravo ta iluzija sveprisutnog znanja donijela je nešto neočekivano: pritisak kako bi sve to već trebali znati. Ako već postoji tutorijal, članak ili algoritam koji nudi rješenje, zašto bismo pitali čovjeka?

Na poslu to izgleda ovako: imaš problem i umjesto pitati kolegu iz tima, otvoriš ChatGPT. Ako i postaviš pitanje, obično ga postaviš "stroju", a ne osobi. Ljudi polako postaju samo promatrači vlastitih razgovora. Timovi, umjesto da žive od razmjene ideja, sve češće rade u tišini - svatko sam pred svojim ekranom.

Psihološki, taj obrazac nije nimalo bezazlen. Pitanja nisu samo način dolaska do odgovora - ona su i most između ljudi. Kada ih uklonimo, gubimo nešto dublje: osjećaj povezanosti, sigurnost smjeti priznati neznanje i mogućnost kroz tu ranjivost zajedno stvoriti nešto novo.

Mjeri se samo učinak

Ako postoji zajednička mantra suvremenog poslovanja, to je brzina. Brzina isporuke, brzina reakcije, brzina rasta. U toj utrci nema mnogo mjesta za "zašto", "kako" i "što bi bilo kad...". Pitanja traže pauzu, prostor za zastati i promisliti. A u svijetu u kojem se mjeri samo učinak - svaka pauza izgleda kao luksuz koji si ne možeš priuštiti.

Posljedice su jasne: slabija suradnja, površne odluke, timovi u kojima vlada konformizam jer je šutnja sigurnija od propitivanja. Ljudi sve manje postavljaju pitanja jedni drugima, a sve više mehanički izvršavaju zadatke. I što je najvažnije - inovacije se guše u toj tišini, jer rijetko koja nova ideja počinje kao odgovor, mnogo češće počinje kao pitanje.

Isti obrazac prelijeva se i u privatni život. Nedavno sam sjedio s prijateljem kojeg znam još iz srednje škole. Nismo se vidjeli mjesecima. Sjeo sam za stol s očekivanjem kako ćemo nadoknaditi propušteno, kako ću ga pitati kako je, pa i on mene. Umjesto toga, razgovor se sveo na razmjenu brzih informacija: gdje radi, kakvi su mu planovi za odmor, koju seriju gleda, koliko sporta stiže pratiti. Nijednom nije pitao: "Kako si stvarno?"

U jednom trenutku zapitao sam se - jesam li ja njega to uopće pitao? Nisam. Telefoni i društvene mreže već su nam dali lažni osjećaj kako jedni o drugima znamo sve važno. Vidim njegove slike, on vidi moje. "Like" je zamijenio "Kako si?", a "seen" je zamijenio "Što ti se događa?".

A i kada bi netko postavio dublje pitanje, naišao bi na nelagodu, jer pitanja vode u emocije, a emocije otvaraju nesigurnosti. Lakše je ostati na površini, u formatu "dobro sam", nego kopati dublje. Tako privatni razgovori postaju isto što i poslovni sastanci - razmjena informacija bez stvarnog interesa.

Pitanja i "ranjivost"

Zašto je tako? Psihologija nudi jednostavno objašnjenje: pitanja podrazumijevaju ranjivost. Ako pitam, priznajem kako ne znam. Ako pitam, otkrivam kako me zanima - a to znači stalo mi je. Ako pitam, možda ću čuti nešto što me neće ostaviti ravnodušnim.

U kulturi u kojoj se cijeni slika potpunosti i samodostatnosti, ranjivost je rizik. Na poslu se traži stručnjak koji odmah ima rješenje. U privatnom životu očekuje se osoba koja sve drži pod kontrolom. U oba slučaja - pitanje se doživljava kao pukotina.

Ali upravo je ta pukotina prostor u kojem se gradi misao. U timu to znači bolju suradnju, iskrenu razmjenu ideja, novu perspektivu koja može promijeniti strategiju. U privatnom životu to znači bliskost, razumijevanje, sigurnost kako nas netko zaista vidi.

Ovo možda zvuči kao generalizacija, ali mislim kako moja generacija posebno živi u toj napetosti. S jedne strane odrasli smo uz tehnologiju, naučeni kako se sve može saznati klikom. S druge strane ulazimo u poslovni svijet koji od nas traži sigurnost i brzinu, bez mnogo prostora za neznanje. A u privatnom životu balansiramo između stalne izloženosti i istovremene distance.

Sjećam se kako je izgledalo na brojnim vježbama na fakultetu: sjedim, slušam, ne razumijem pola pojmova, ali šutim jer svi izgledaju kao da znaju. A onda, na pauzi, čujem kolege kako govore jedni drugima: "Što je ovo značilo? Jesi li ti razumio?" Svi smo se pravili kako znamo, a nitko nije imao hrabrosti pitati.

To je generacijski paradoks: znatiželja nam nije nestala, ali je potisnuta strahom kako će pitanje pokazati slabost.

Pitanje je znak interesa, ne neznanja

Što to znači za posao? Lideri koji žele inovaciju moraju graditi kulturu u kojoj je pitanje jednako vrijedno kao i odgovor. U timovima treba cijeniti onoga tko postavi "glupo pitanje", jer se iza njega često krije suština. Brzina i rezultat ne smiju potpuno istisnuti prostor za promišljanje.

A što znači za privatni život? Vrijedi prekinuti iluziju kako jedni o drugima znamo sve. kako nije dovoljno pogledati "story" i zaključiti kako je netko dobro. Kako trebamo ponovno pitati "Kako si stvarno?" i biti spremni čuti odgovor, čak i ako je kompliciran, težak ili emotivan.

Bez pitanja nema stvarne veze - ni poslovne ni osobne. Ostaju samo paralelni monolozi.

Možda je paradoks našeg vremena baš u tome: imamo više odgovora nego ikad, a manje smislenih pitanja. Posao postaje polje rezultata bez dijaloga, a privatni život mreža površnih interakcija bez istinske znatiželje.

Ako želimo preokrenuti taj trend, dovoljno je vratiti se nečemu jednostavnom - umijeću postavljanja pitanja. Pitanje nije znak neznanja. Ono je znak interesa, znak hrabrosti ući u nepoznato i znak spremnosti graditi odnos.

Možda upravo u trenutku kada se usudimo pitati - bilo kolegu na poslu ili prijatelja za stolom - nastaje ono što nam najviše nedostaje: iskrenost, povezanost i nova ideja koja mijenja sv(ij)e(t)."

Izvor: Bizlife
Prijevod i prilagodba: Manager.ba