Tko zapravo stvara vrijednost? Stvara je čovjek kao radnik, poduzetnik, inovator, freelancer, digitalni nomad, onaj koji preuzima rizik i odgovornost - svojom sposobnošću i znanjem stvaranja vrijednosti. 

Ekonomski analitičari Admir Čavalić i Dženan Kulović u autorskom tekstu ističu kako "vrijednost rada ne određuje diploma, nego doprinos koji pojedinac stvara društvu. Minimalna plaća ne smije ovisiti o stručnoj spremi, nego o stvarnom doprinosu, inovacijama, iskustvu i rješavanju problema". Tekst prenosimo u cijelosti. 

Kada je Aristotel prije više od dvije tisuće godina zapisao kako je "najviši oblik nepravde izjednačavati ono što je različito i razlikovati ono što je jednako", vjerojatno nije mogao naslutiti kako će njegova misao jednoga dana postati mjerilo u raspravama o tome određuje li plaću vrijednost rada ili stupanj formalnog obrazovanja. Ponekad se stare misli, gotovo neprimjetno, vrate u potpuno novim okolnostima.

Tako se i ovo davno Aristotelovo upozorenje o nepravdi pojavljuje ne u filozofskim raspravama, nego u jednoj sasvim životnoj temi: ideji vezivanja iznosa minimalne plaće uz razinu stručne spreme. Njegove riječi kao da nas podsjećaju kako je svako svođenje ljudske vrijednosti na jedan jedini kriterij opasno klizanje prema pogrešnoj pravdi.

Temelj ekonomije je stvaranje vrijednosti

Nije potrebno biti ekonomist, a još manje ekonomist s diplomom, kako bi bilo jasno da je temelj ekonomije stvaranje vrijednosti. Kada se stvara vrijednost, društvo napreduje, rastu plaće i mirovine, jača socijalni sustav. Suprotno tome, kada vrijednosti nema, društvo stagnira, slijede siromaštvo, odlazak mladih i zamka srednjeg dohotka.

Stoga se s pravom nameće i pitanje koje stoji u temelju svake ekonomije: tko zapravo stvara vrijednost? Odgovor je star koliko i samo poimanje rada - stvara je čovjek kao radnik, poduzetnik, inovator, freelancer, digitalni nomad, onaj koji preuzima rizik i odgovornost - svojom sposobnošću i znanjem stvaranja vrijednosti. 

Antropolog James Suzman u knjizi "Rad" piše kako je čovjek od prapočetaka znao jedno: vrijednost nastaje tek onda kada naš rad postane koristan drugima. To je univerzalna istina starija od obrazovanja u današnjem smislu riječi, a osobito od pretpostavke prema kojoj se vrijednost rada može svesti na diplomu.

Zbog toga je radna teorija vrijednosti, prihvaćena i korištena kod Karla Marxa, koja je oblikovala ekonomsku misao sve do kraja 19. stoljeća, morala ustupiti mjesto modernijem shvaćanju vrijednosti. Marginalna revolucija Austrijske ekonomske škole promijenila je sve: vrijednost više nije određivao sam čin rada, nego ono što ljudi smatraju vrijednim. Drugim riječima, vrijednost je u očima promatrača. 

Primjerice, ista boca vode vrijedi tek nekoliko maraka u supermarketu, ali postaje neprocjenjiva tražite li je na planinskom prijevoju nakon dugog uspona. Voda je ista i rad uložen u njezin nastanak jednak je, ali vrijednost nije. Mijenja se samo potreba onoga komu je voda potrebna, što u konačnici određuje njezinu vrijednost.

Princip tržišne pravednosti

Upravo iz takvog razumijevanja vrijednosti izrastao je i princip tržišne pravednosti. Ako vrijednost ovisi o tome koliko naš rad znači drugima, tržište nagrađuje one koji najviše doprinose, bez obzira na njihove formalne titule. To je ujedno i najbolja potvrda onoga što je Adam Smith, škotski ekonomist i etičar, dugo zagovarao: slijedeći vlastiti interes, pojedinac nenamjerno doprinosi interesu društva. Dakle, onaj tko stvori više vrijednosti u očima drugih dobiva veću nagradu, a onaj tko stvori manje dobiva manju. U tome nema nikakve tajne: tržište nagrađuje doprinos, bilo u obliku plaće, profita ili poduzetničkog uspjeha.

Kada bismo pravednost vezivali uz diplomu umjesto uz doprinos, povijest ekonomije zasigurno bi izgledala posve drukčije. Bill Gates bio bi tek prosječno plaćen radnik sa završenom srednjom školom. Rockefeller, jedan od najbogatijih ljudi koji su ikada živjeli, bio bi svrstan među "niskokvalificirane". Mnogi naši inovatori, poduzetnici, majstori i sportski treneri, koji svojim radom stvaraju golemu vrijednost, nikada ne bi mogli biti ono što jesu. 

Zamislimo samo kako bi izgledao moderni sport kada bi se nagrade vezivale uz diplome, a ne uz objektivan rezultat.

Tri ozbiljna problema

Tržište je mnoge među nama prepoznalo i nagradilo zato što stvaraju vrijednost, a ne zato što formalno pripadaju određenom zvanju. Isto vrijedi i za tisuće ljudi oko nas: kvalifikacija nije jamstvo vrijednosti, a nepostojanje diplome nije dokaz bezvrijednosti. Upravo zato model minimalne plaće prema stupnju obrazovanja priziva staru logiku izjednačavanja ljudi prema jednoj mjeri, onoj koja se nekada nazivala principom "jednakih trbuha".

Takav pogled, iako se na prvi pogled čini kao šeretska igra riječima, pothranjuje tri ozbiljna problema.

Prvo, destimulira trud i učenje - zašto ulagati u sebe ako "papir", a ne doprinos, određuje početnu plaću? 

Prirodno je da pojedini sektori, tvrtke ili sami poslodavci cijene određene kvalifikacije više od drugih. No pretvarati diplomu u opće mjerilo vrijednosti znači pojednostavljivati stvarnost koju ekonomija ne poznaje. Složenost posla, odgovornost koju nosi i vrijednost koju stvara oduvijek su bili temelj određivanja poštene nadnice.

Drugo, podcjenjuje iskustvo: radnik s dvadeset godina prakse postaje "manje vrijedan" od nekoga tko je jučer diplomirao. Radni učinak, iskustvo, vještine, inicijativa i sposobnost rješavanja problema razvijaju se izvan okvira učionica, često u okolnostima koje nijedan formalni program ne može obuhvatiti.

Treće, otvara prostor bujanju lažnih diploma. Ako diploma jamči veću plaću, njezina tržišna vrijednost raste - a s njom i korupcija u obrazovanju. Jednaka raspodjela bez obzira na doprinos demotivira najproduktivnije, nagrađuje neaktivnost i potiskuje vještine koje stvaraju novu vrijednost.

Nagrada prati sposobnost, trud i odgovornost, a ne formalni status

Ovu logiku dobro ilustrira stara priča koja se stoljećima pripovijedala u Crnoj Gori. Nakon velike suše, koja je tada zavladala, kaže se kako je vladika Danilo dijelio rusku pomoć u žitu. Domaćina bi pitao koliko vreća ima. Ako bi rekao dvije, dobio bi dvije. Ako bi imao deset, dobio bi deset. Ali ako bi rekao kako nema ništa, odgovor bi bio kratak: "Nijesi se snaš'o - zato ne dobivaš ništa." 

Naizgled surov, ali ekonomski točan princip: nagrada prati sposobnost, trud i odgovornost, a ne formalni status. Preslikamo li taj primjer na tržište rada, logika ostaje ista: minimalna plaća ne smije se određivati prema razini stručne spreme koju pojedinac posjeduje, nego prema doprinosu koji rad doista donosi.

Razina stručne spreme može biti početna prednost, ali ne mjeri radnu etiku, brzinu učenja, marljivost, inovativnost ni doprinos. Suvremeno tržište rada traži vještine, rezultate i stvaranje vrijednosti, zbog čega zemlje s najfleksibilnijim tržištima rada - Švicarska, Danska, Nizozemska - nagrađuju doprinos, a ne formalno zvanje. Zato imaju najviše plaće, najnižu nezaposlenost i najbrži rast produktivnosti.

Suprotno tomu, zemlje koje strogo vežu plaće uz formalnu spremu bilježe sporiji rast BDP-a, manju mobilnost radne snage i dublji jaz između vještina i potreba tržišta. Stoga nema sumnje kako je Aristotel bio u pravu: nepravda nastaje onda kada jednako postupamo prema onome što je nejednako.

U ekonomiji i u životu čovjek vrijedi onoliko koliko vrijednosti stvara drugima. To dobro znamo i mi koji svakodnevno obrazujemo nove naraštaje ekonomista. 

Međutim, ono čemu učimo svoje studente željeli smo podijeliti s vama: papir nije nagrada, nego tek ulaznica u svijet u kojem vrijednost određuju znanje, vještine, karakter i doprinos. Zato je na burzi rada mnogo diplomiranih ekonomista, a vrlo malo ekonomista - onih koji to jesu u stvarnom smislu riječi - ljudi koji razumiju probleme, znaju kako ih riješiti te stvaraju vrijednost i rezultat.

Zato, kada raspravljamo o određivanju minimalne plaće prema razini stručne spreme, zapravo ne raspravljamo o plaćama, nego o kriterijima prema kojima društvo mjeri svoje ljude. Aristotel je to znao mnogo prije postojanja modernih zakona i birokratskih klasifikacija. Njegova misao i danas postavlja isto pitanje: mjerimo li ljude prema onome što jesu ili prema onome čime doista doprinose? Odgovor na to pitanje odredit će kakvu ćemo ekonomiju imati i kakvo ćemo društvo postati."

Manager.ba