Kada vam se netko obrati s problemom, poriv za njegovim popravljanjem davanjem savjeta gotovo je neodoljiv. Znanost savjetuje kako mu se ipak trebate oduprijeti. 

Zamislite kako se netko do koga vam je stalo nalazi u teškoj situaciji. Možda prolazi kroz bolan prekid, muči se s karijerom koja je zapela ili pokušava prihvatiti tešku dijagnozu. Povjeri vam se, i negdje usred njegove priče osjetite poznati nagon biti korisni. Ponuditi nešto, kazati nešto utješno što će pomoći. Zato mu kažete što biste vi učinili, preporučite odličnog terapeuta ili knjigu koju poznajete, i svaku riječ zaista mislite. Ipak, nekako, neobjašnjivo, čini se kako mu je malo lošije nego prije vašeg dobronamjernog savjeta.

Takvo iskustvo nije rijetko. Zapravo je dobro dokumentirano, a istraživanja koja ga objašnjavaju istodobno su i ponižavajuća i razjašnjavajuća za svakoga tko sebe smatra brižnom osobom.

Paradoks u srži savjeta potpore

Prvo što treba razumjeti je kako je odnos između pružanja podrške i stvarne pomoći mnogo slabiji nego što većina ljudi pretpostavlja.

Studija iz 2009. objavljena u časopisu Psychological Science proučavala je podršku među 67 parova koji žive zajedno, koristeći dizajn svakodnevnog iskustva, u kojem su partneri svaki dan izvještavali o pruženoj i primljenoj podršci. Ključni nalaz bio je neočekivan: iako je poimanje dostupne podrške bilo povezano s pozitivnim ishodima, primanje stvarne podrške od bliskog partnera često je bilo povezano s negativnim ishodima.

Istraživači su utvrdili kako je podrška bilo koje vrste, bez obzira je li je primatelj bio svjestan, korisna samo kada je odgovarala stvarnim potrebama osobe i kada je prenosila kako davatelj doista razumije i brine o njezinoj specifičnoj situaciji.

Problem s većinom dobronamjernih savjeta je što potpuno preskaču ovaj korak. Dolaze prije nego što je uspostavljeno razumijevanje, prije nego što se osoba koja pati osjeti doista saslušanom, i time promašuju bit. Ono što osobi koja se bori najčešće prvo treba nije rješenje. To je iskustvo kako je netko vidi.

Šteta nepoželjnih savjeta

Ovaj fenomen postaje još izraženiji kada savjet nije ni tražen, što je, kako se pokazuje, najčešći slučaj.

Studija iz 2015. objavljena u Journal of Social and Personal Relationships ispitivala je kako sudionici reagiraju na hipotetske izraze uznemirenosti prijatelja koji nisu tražili savjet. Nepoželjni savjeti davani su u približno 70% slučajeva i obično su se nudili vrlo rano u interakciji, često prije nego što je osoba koja dijeli problem uopće završila objašnjavati što nije u redu.

Poriv za savjetovanjem brz je, automatski i čini se potaknut nečim toplim, bliskošću. Autori studije otkrili su da što su se sudionici osjećali bliže osobi u nevolji, to su vjerojatnije nudili nepoželjne savjete, kao da sama intimnost aktivira taj refleks "popravljanja". 

Upravo oni ljudi koji najčešće nude savjete bez poziva ujedno su i oni čije mišljenje najviše utječe na osjećaj vlastite vrijednosti primatelja.

To je važno jer davanje savjeta često nosi implicitnu poruku kako primatelju nedostaje znanje ili sposobnost sam riješiti situaciju. Time se odnos postavlja asimetrično, pri čemu davatelj savjeta implicitno zauzima superiornu poziciju, bez obzira na namjeru.

Za osobu koja se već bori, ta asimetrija može zvučati kao presuda. Čuje nešto poput: "Ne nosiš se s ovim dovoljno dobro. Evo što bi trebao raditi umjesto toga." U ekstremnim slučajevima, nepoželjni savjeti mogu čak pogoršati stres, depresiju i usamljenost – upravo one osjećaje koje su trebali ublažiti.

Zašto ipak nastavljamo davati nepoželjne savjete?

Dio odgovora leži u tome što davanje savjeta djeluje kao podrška onome tko ga daje. Kada netko koga volimo pati, nelagoda zbog toga što sjedimo s tom boli bez poduzimanja može biti velika. Davanje savjeta ublažava našu nelagodu jednako, a ponekad i više nego njihovu. Pokušaj "popravljanja" problema djelomično je strategija regulacije za onoga koji pomaže.

Tu je i pristranost kompetencije. Većina ljudi precjenjuje koliko dobro razumije što osobi u teškoćama u tom trenutku zaista treba. Skok od "uzrujani su" do "evo što bi trebali učiniti" uključuje niz pretpostavki o prirodi problema, o fazi u kojoj se osoba nalazi i o tome želi li analizu ili samo prisutnost. U većini slučajeva te se pretpostavke gotovo nikada ne provjeravaju prije nego što se savjet iznese.

Osim toga, u mnogim kulturama, posebno onima koje cijene samostalnost i učinkovitost, slušanje bez rješavanja problema može djelovati gotovo kao luksuz. Sjediti tiho s nečijom boli, nudeći samo pažnju i toplinu, može izgledati kao da ne radimo ništa, iako dokazi sugeriraju kako je to često najmoćnija stvar koju možemo ponuditi.

Što pomaže umjesto savjeta

Najučinkovitija podrška ne ovisi o tome što dajete (savjet ili zagrljaj), nego kako to dajete. Spomenuta studija iz 2009. sugerira kako je "odziv", odnosno osjećaj kako smo doista viđeni, jedino što je važno. 

Zlatno pravilo. Nikada ne nudite rješenje dok ne potvrdite kako osoba zaista želi pomoć u njegovom pronalaženju.

Pitanje provjere podrške. Jednostavno pitajte: "Želiš li pomoć u pronalasku rješenja ili samo trebaš nekoga tko će te saslušati?”

Dajte prednost prisutnosti. Vaša pažnja vrjednija je od vašeg stručnog mišljenja. Oduprite se porivu "popraviti" situaciju i pokušajte ostati uz nelagodu – i svoju i njihovu.

Ništa od ovoga ne znači kako savjet nikada nije primjeren. Postoje trenuci kada netko zaista želi smjernice, kada su praktične informacije potrebne ili kada je najbrižnije reći: "Mislim kako bi trebao učiniti X.” Problem nije u samom savjetu, već u refleksnom prelasku na rješenje prije razumijevanja.

Istraživanja pozivaju razmotriti manje ugodnu mogućnost. Najpodržavajuća stvar koju možemo ponuditi nekome tko pati nije naše znanje, perspektiva ili iskustvo. To je naša pažnja. To je teži dar od savjeta jer zahtijeva podnošenje neizvjesnosti, sjedenje s teškoćom i odolijevanje potrebi riješiti ono što nije naše riješavati.

Izvor: Mark Travers, Forbes
Prijevod i prilagodba: Manager.ba