Uzdanica "bijele" Dalmacije sasvim je slučajno, kao samonikla loza, pronađena 1864. godine u kanjonu Stiniva. Stoljeće kasnije postao je prvo bijelo vino iz Hrvatske zaštićeno zemljopisnim podrijetlom. 

Svoju priču počeo je u skrovitim korčulanskim pelinima i ogradama defora, otoka kojemu je loza sudbina i način življenja. Okružen morem, svojim mirisima i okusom budi sjećanja na ljeta kojima se vraćamo kao dragim uspomenama – riječi su korčulanskog vinara i pjesnika Luke Krajančića, koji nimalo ne skriva emociju prema svom otoku i autohtonoj sorti pošip. 

Uzdanicu "bijele" Dalmacije sasvim je slučajno, kao samoniklu lozu, 1864. godine pronašao Marin Tomašić Barbaca (zvan Caparin) krčeći šumu u kanjonu Stiniva. S vremenom, pošip se sadio s ostalim sortama te postupno širio po smokvičkom i čarskog polju. Upravo je tu Caparin odigrao jednu od ključnih uloga razmnožavanjem trsova pošipa na granici Smokvice i Čare – dijeleći plemke svojim sumještanima na otoku.

Zbog specifičnog izgleda jajolikih, pri vrhu šiljatih bobica, no još važnije, sposobnosti nakupljanja šećera i bogatog okusa – lokalni težaci sadili su ga sve više i počeli raditi monosortno vino od njega. Tržište je prepoznalo kvalitetu, a pošip je 1967. godine zaštićen kao prvo bijelo vino iz Hrvatske sa zaštićenim zemljopisnim podrijetlom – baš kao što su nekoliko godina prije pelješki položaji Dingač i Postup zaštićeni s plavcem malim. 

Jedna je teorija kaže kako je pošip dobio ime po izduženoj šiljatoj bobici koja nalikuje na takozvani “šip” (lokalni naziv za vrh mašklina), dok se druga asocira sa šipkom (narom) oko kojeg je samonikla loza bila opletena. Jedno je sigurno, pošip je danas vladar bijelog sortimenta Dalmacije i brend koji odjekuje daleko izvan granica Hrvatske.

Tržišni potencijal i ponos

Pošip se rasprostranio na druge otoke poput Mljeta, Lastova, Hvara i Brača a s vremenom došao je i u priobalje. Zbog svoje popularnosti, vinari i vinogradari sade ga sve češće pa ga danas nalazimo u Komarni, Sjevernoj Dalmaciji u mjestima poput Nadina, Benkovca i Petrčana, u Imotskom i Vrgorskom vinogorju. 

Pošip je jedna od rijetkih sorti koja može i pri višoj rodnosti dati visoku kakvoću mošta i vina, stoga ne čudi trend sadnje u različitim dijelovima Dalmacije. Ako tome dodamo veću konzumaciju i tržišni udjel bijelih vina u posljednje vrijeme, onda je sasvim jasno zbog čega se sadi sve više. Službeni podaci govore o brojci od oko 340 hektara (APPRRR, 2024) zasađenog pošipa, no vjerojatno ga ima i nešto više.

PROFESOR IZ BAŠ MALOG PODRUMA
Ne treba podcjenjivati svoj rad, treba mu dati vrijednost koju zaslužuje!

Korčulanski identitet

Premda se pošip lagano udomaćio izvan otoka Korčule gdje daje jako dobre rezultate i sortno prepoznatljiva vina, korčulanski položaji Smokvica i Čara još uvijek čvrsto drže bastion najboljeg pošipa u Dalmaciji. Nije to slučajno. 

Polja smještena u unutrašnjosti otoka koja se pružaju smjerom zapad-istok, obitavaju s plodnim tlom bogatim crvenicom. Svježa jutra, umjerene prosječne temperature, dosta sunca uz obilate godišnje oborine i povoljne dnevno-noćne temperaturne razlike, podarit će idealne uvjete za proizvodnju najšarmantnijih pošipa.

Pošipi iz čarskog polja zbog manje vlažnosti i više nadmorske visine imat će nešto veću strukturu od onih pošipa iz smokvičkog polja. S druge strane, u ekstremno sušnijim godinama kao što je, primjerice, lanjska, zbog veće vlage i dublje zemlje pošip u Smokvici imat će manje stresa, što će se vrlo pozitivno odraziti na balans i kvalitetu vina.

U konačnici, stil pošipa bitno će varirati ovisno o filozofiji vinara i kritičnim odlukama održavanja vinograda, vremenu berbe te vinifikaciji. Stoga bio pošip iz Čare ili Smokvice, stvar je stilistike i kvalitete nekolicine osviještenih vinara zbog kojih ta sorta danas biva cijenjena u svijetu.

Stilske karakteristike

Na tržištu ćemo danas naći različite stilove pošipa. Zahvaljujući razvoju moderne vinifikacije i kontrole hlađenja mošta, naročito takozvana “svježa” varijanta pošipa sve je popularnija. 

Međutim, postoji još niz drugih stilova pošipa, kao što je “sur lie” varijanta u kojoj vino obično odležava u hrastovim bačvama na finim talozima. Postoje i one takozvane “macerirane” verzije u kojima su od nekoliko tjedna pa čak do nekoliko mjeseci kožice grožđa u kontaktu s moštom, to jest vinom.

Naposljetku, “dalmatinska likarija”, prošek koji se radi od prosušenih bobica i često odležava u starim hrastovim bačvama. Sve su to lica pošipa u kojima će dati vrlo atraktivna i teroarska vina s karakterom.

Poslovni dnevnik | Manager.ba