Može li biti previše znanja? Da. Ponekad se izgubimo u teoriji i zaboravimo na vještine.
PROČITAJTE VIŠE: Grad kao brend
Kada govorimo o znanju i vještinama, ne moramo misliti nužno na podjelu teorija – praksa. Osnovne vještine učimo u osnovnoj školi i smatramo to jako bitnim, ako ne i presudnim za naše dalje školovanje. Svi smo ponosni i jasno nam je da će nas pratiti dalje kroz život, da bez toga ne možemo. I to je točno, ali je li dovoljno?
Sama riječ 'pismenost' po definiciji podrazumijeva svladavanje vještina pisanja i čitanja i tu završava.
Koje vještine nas uče u daljem obrazovanju? Kao da se negdje u putu potpuno zaboravi na potrebu za usvajanjem novih vještina.
Vještina koje su također neophodne za naše dalje djelovanje. Danas se pojam pismenosti proširio na informatičku, informacijsku i medijsku pismenost i u ova tri slučaja nema 'završetka', nije ih moguće do kraja naučiti, jer se stalno razvijaju.
Kako dijete naučiti ovim vještinama i kada početi? Prema nekim smjernicama kaže se da dijete treba samo pokazati interes. Kada bismo se vodili ovom mišlju onda se ne bi trebali naći u situaciji da djeci zabranjujemo korištenje nekih novih tehnologija, već trebamo naći način kako da svoj način prijenosa znanja prilagodimo njima i njihovim mogućnostima.
Ne trebamo se 'boriti' protiv njih već ih uvrstiti u svakodnevne organizirane životne aktivnosti, učiniti ih sastavnim dijelom obrazovanja, jer ih samo tako možemo kontrolirati i usmjeravati.
Kada je riječ o ovoj temi ne mogu da se ne dotaknem i drugih vještina koje nas prate kroz život, a nekako ih učimo 'usput', kao da je riječ o lekcijama koje nas treba naučiti život, a ne škola.
https://www.instagram.com/p/CB2MFsbJlI2/?igshid=1b8hgdf81gbl7
Svi smo imali bar jednog prijatelja u školi kojemu je bilo jako teško kada mora ustati i pred razredom pročitati svoj sastav.
Danas možda taj isti učenik zna da je riječ 'samo' o sramežljivosti i da to nije ništa strašno, ali zar ne bi bilo bolje da se tada kaže tom učeniku da se i to može naučiti (ako želi).
Danas se na svakom koraku nude radionice: 'Kako govoriti u javnosti. Vještine govorenja'. Zašto te iste radionice ne bismo prilagodili djeci, kao dio osnovnog obrazovanja i tako im pomoći. Poslije ćemo ih manje trebati.
Nismo svi isti i jasno je da se sustav ne može prilagođavati pojedincima, ali ne bismo smjeli doći u situaciju da učenje nekih vještina prepustimo slučaju, nužno je da pronađemo način kako ići u korak s vremenom i na tom putu staviti obrazovanje na prvo mjesto.
Europska unija je prepoznala ovaj 'problem' i uvrstila poboljšanje kvalitete, ali i načina učenja u svoje osnovne strateške ciljeve.
Postavljeni su mjerljivi ciljevi o povećanju broja ljudi koji će se uključiti u obrazovanje.
Prepoznali su da je to jedini način da se postave čvrsti temelji za razvoj. Možda nam se čini da to svi znaju i da se na tome puno radi, možda zaista i jeste, ali rezultati nas demantiraju i pokazuju da imamo još puno prostora za napredak.
To trebamo osvijestiti i prihvatiti kao vlastiti identitet, ne treba okrenuti glavu kada nešto ne ide kako smo zamislili. Potrebno je samo malo organizacije, širenja i korištenja rezultata. Zajedno možemo puno toga.
Ako želite podijeliti svoje mišljenje ili pratiti svakodnevne objave o sličnim temama pridružite mi se na instagram profilu @evaluatorbih .