Rekla je kako postoji razlika između Rodosa i drugih mjesta na kojima smo bili. Obično su fotografije ljepše i od onoga što obuhvaća oko. A Rodos u oku promatrača uvijek ostaje ljepši i od najljepše fotografije... 

Rodos je u moj život stupio na satu latinskog jezika u tuzlanskoj gimnaziji. Profesor kojega smo zvali Pop – poslije sam saznao kako je bio raspop – ispisao je na ploči 100 latinskih poslovica. Kroz trnje do zvijezda. Dok živim nadam se. Kocka je bačena... I jedna od njih: Hic Rhodus – hic salta! Ovdje je Rodos – ovdje skoči!

Piše: Dragoslav Dedović, Deutshe Welle

Pop nam je ispričao i Ezopovu priču u kojoj se jedan petobojac stalno hvalio svojim skokovima u dalj na Rodosu. Taj hvalisavac – danas bi rekli grandoman s narcisoidnim poremećajem osobnosti – toliko je dosađivao okolini da je nekomu iz društva pukao film pa je uzviknuo: Hic Rhodus, hic salta! Minhauzeni ovog svijeta ne vole dokazivati to što tvrde. Hvalisavac vjerojatno nije promijenio priču već društvo. Tko zna je li je uopće bio na Rodosu.

Ali ja jesam – posjetio sam otok iz poslovice i ono više nije mirisalo na gimnazijski udžbenik latinskog već na topli istočni Mediteran, na sol, šipak (nar), limun, janjetinu i masline.

Janje Božje

Let iz Leipziga bio je miran. Oblaci su se sve više razrjeđivali što smo više odlazili na jug. Iznad Egejskog mora više nije bilo ni oblačka. Kroz prozorčić zrakoplova otoci su izgledali kao živo tkivo premreženo žilicama.

Zračna luka nije daleko od grada Rodosa. Smjestili smo se i izašli u svoj prvi otočni sumrak. Na Rodosu ćemo provesti deset dana. Došli smo za uskršnje praznike. S nedjelje na ponedjeljak glavna crkva je bila krcata. Grci su s puno radosti dočekivali dan kada je prema kršćanskom učenju život slavio pobjedu nad smrću. Rodos je blizu mjestu gdje je Isus rođen i pogubljen, ovo je grčki Orijent.

Crkva Blagovijesti šuti na suncu

Sutradan smo se uputili opet k centru i luci, iznad koje je navodno prije dvadeset i pet stoljeća raskoračen stajao Kolos sa Rodosa, jedno od sedam antičkih svjetskih čuda.

Tridesetak metara visoku statuu Heliosa izradio je, kažu, kipar iz Lindosa, a uništena je u zemljotresu, pa joj se u tamnim poglavljima povijesti zameće svaki trag. Legende vele kako su mu najveći brodovi prolazili između nogu. Sada na mjestu gdje su navodno bile njegove stope, na ulazu u staru luku, na dva stupa stoluju talijanski brončani simboli novog Rodosa – jelen i košuta. Crkva Blagovijesti, koju smo posjetili sinoć i koja je odmah do luke, sada je prazna. Šuti na suncu, obavila je svoje još prethodne noći.

Brončani simboli novog Rodosa – jelen i košuta

Hodamo gradom koji se mediteranski kasno budi. Vjerski blagdani dodatno sklone ljude sa ulica. One ostaju jedinstveno gole, izložene pogledima rijetkih prolaznika poput nas. Ali pred tavernama i kafićima i u samom centru vrzmaju se ljudi. Donose lopatama žar u metalna korita.

Običaj je na ražnju pripremiti uskršnje janje. Vidim na svakom kutku životinje nabijene na metalni ražanj. Ovo doba godine je u Grčkoj očito kobno za cijelu generaciju jaganjaca.

Pošto smo doručkovali samo sitnicu, miris pečenja već nas privlači. U jednoj taverni na obali nema mjesta – obvezna rezervacija. Grčke obitelji već zauzimaju duge stolove. U sljedećoj taverni jedan par upravo ustaje s idealnog mjesta – pogled se na Egejsko more pruža preko janjeta.

Bili su to sretni sati u punoj taverni. Dan je bio blistav, vino lijepo ohlađeno, a janjetina – u konkurenciji s hercegovačkom, pirotskom, makedonskom i turskom – pobijedila je prilično uvjerljivo.

Baščaršija na Šolti

Kada sam prijatelju Splićaninu, koji me je elektronički priupitao nešto u vezi s prijevodom jednog njemačkog pisca, javio gdje sam, rekao je kako je na Rodosu bio davno, s bivšom djevojkom. I dodao je kako je Rodos bio super. Taj iskaz ima drugu težinu kada ga artikulira Mediteranac s dna kace. Odgovorio sam kako sam Rodos prvi dan smatrao ljepuškastom grčkom varoši s puno šarma. Ali kada sam drugog jutra otišao u utvrdu koja je obgrlila križarsko-osmansku čaršiju, shvatio sam kako sam se obreo usred jedinstvene ljepote. Ljudi su bili orijentalno usporeni, to me je vraćalo na tvorničke postavke. Rekao sam kako sam tu sporost – sačuvane sedamdesete – doživio još i na Šolti. "Stari grad na Rodosu je kao utrostručena Baščaršija negdje na Šolti".

"Stari grad na Rodosu je kao utrostručena Baščaršija negdje na Šolti"

Za ovu sam usporedbu dobio odobravanja – sada si ga ubo!

Kako bi se došlo do orijentalnog mravinjaka okruženog kamenim zidinama, pod pinjolima i čempresima, s vrtovima punim naranči i šipka (nara), moraju se proći vrata utvrde koje su dograđivali svi gospodari – Romeji, Ivanovci, Osmanlije i – Talijani.

Tako su se na ovom mjestu nakalemile estetike koje volim – bizantijska, francusko-njemačko-mletačka, zrela orijentalna iz vremena Sulejmana Veličanstvenog i pozerska talijanska uz neznatni pompezni dodatak Musolinijeve megalomanije – Italija je prigrabila Rodos 1912. a morala ga prepustiti Grčkoj 1947.

Istočni Rim je, s pauzama koje su popunili Arapi, gospodario otokom skoro tisućljeće. Onda su Ivanovci, koji su izgubili Svetu zemlju, došli na Rodos. Bolnički i ratnički red nije imao gospodara osim rimskog pape. Ostokom je vladao veliki majstor reda. Nasljednici Ivanovaca ostalii su dovoljno dugo kako bi otoku utisnuli svoj pečat. O tome svjedoči utvrđena Palača velikog majstora i odmah uz nju Ulica vitezova.

Ivanovce su zvali i "Vizetovi s Rodosa". Poraženi su 1522. Napustili otok i otišli na Maltu – otud današnji naziv Malteški red. U grad su ušle trupe Sulejmana Veličanstvenog. 

Palača velikog majstora

Na središnjem trgu podignuta je Sulejmanova džamija. Odmah do nje je Hafiz Ahmet-agina knjižnica, koju je neki osmanski plemić, rođen u uglednoj obitelji iz okolice, utemeljio 1793. Opremio ju je s 1.995 rukopisa iz svih oblasti islamske znanosti. Knjižničari su ujedno bili i učitelji arapskog, jer su rukopisi uglavnom bili na tom jeziku.

Imao sam sreće što je kapija bila otvorena, vrt s narančinim stablima dočekao me je kao čovjeka koji zna kako je čitanje knjige u sjenci narančinog stabla poklon dan samo malobrojnima.

Trenutno se u knjižnici, koja je na UNESCO-vom popisu svjetske baštine, nalazi 1.256 rukopisa među kojima je Kur'an iz 1.540, povijest turske opsade grada iz 1522, kao i rukopisi s perzijskim minijaturama. Na zidovima su stari zemljovidi i gravure.

Izlazimo iz dvorišta i stapamo s rijekom ljudi koja se blagom nizbrdicom spušta niz Sokratovu ulicu. U njoj, kao i u labirintu bočnih ulica, turističko srce će pronaći svoju manje-više skupu uspomenu. Koža, tekstil, keramika, suveniri. Ali i bašte kafea poput Sokratovog vrta.

Ljepši od slike

Moja suputnica je uz kavu, upravo u toj bašti, pregledajući slike, rekla kako postoji razlika između mnogih drugih mjesta i Rodosa – na drugim mjestima su fotografije lijepih motiva ljepše od onoga što obuhvaća oko. A Rodos u oku promatrača uvijek ostaje ljepši i od najljepše fotografije.

Naravno, u tih desetak dana doživljavali smo mirna jutra u starom gradu. Ali kada bi dolje, u luci, pristali kruzeri, te izbljuvali svoje lovce na turističke senzacije, starogradski sokaci bi se brzo zakrčili masom ljudi.

Tada bi zalazili dublje u labirint kamenih uličica. To kruženje stranputicama i ćorsokacima pričinjavalo nam je neizmjerno zadovoljstvo. Svaki kutak, svaki bočni prolaz, svaki kameni zid preko kojeg buja cvijeće, bili su jednako potresno lijepi kao glavne znamenitosti.

Igra svjetla i sjenki, građevinski rukopis stoljeća, miris roštilja, kave, kože, voća i slani vjetar iz luke, boje koje titraju na poslijepodnevnom suncu, mješavina jezika, opijali su nas svaki dan iznova.

Prokrstarili smo starogradsku jezgru, jednu od najvećih u Europi, uzduž i poprijeko. I kada smo odlazili – bilo nam je žao. Lutanje ovim po mnogo čemu jedinstvenim područjem uzdigao je Rodos u mojim očima na razinu onih mjesta koja poput Granade, Palerma, Hanije, lisabonske Alfame, negdje duboko u sebi čuvaju sve slojeve prošlosti. I ona uvijek pjeva tužnoslatke pjesme.

Odlazak iz zemlje nara

Pozabavi li se čovjek imenima koje su ljudi dali gradovima, planinama, rijekama, morima i otocima, uvijek će naići na neku priču koju je vrijedno ispričati. Rodos nije izuzetak. Najprije su mislili kako je to starogrčko ime za ružu. Ali ruže su došle iz Azije mnogo kasnije u odnosu na vrijeme kada se Rodos pod tim imenom pojavio u ljudskom pamćenju. Feničani su ipak bili bliži izvoru na kojem je nastala riječ za nar. Nju su poslije preuzeli Grci.

Dakle, Rodos nije ruža već nar.

Mnogo kasnije je nastala priča kako je nimfa Roda, žena boga sunca Heliosa, od muža na poklon dobila otok, koji je on izvukao iz morskih dubina. Koja se supruga još može pohvaliti ovakvim poklonom?

Ne mogu prestati razmišljati o riječima, kada se opraštam od stvari koje one označavaju.

Ostaje mi zabilježiti kako sam odmah zavolio kamene basamake na kojima je neko obojio svaki stepenik drugom bojom. Nisu to smislili turistički radnici, to je uradio neki starogradski domaćin. Ovdje, unutar bedema, u svjetski značajnom muzeju na otvorenom živi nekoliko tisuća ljudi. Čovjek je uljepšao pristup svojoj terasi.

Volio bih da sam ponešto ispričao o kafeu Monk u kojem smo redovno pili jutarnju kavu. Ili o nevjerojatnoj boji mora, o zalasku sunca koji bi postidio svaku razglednicu. O pijačnoj zgradi koja izgleda kao precrtana iz nekog dalekog istočnog grada.

Volio bih da sam rekao nešto više i o sjajnoj hrani, lijepom vinu. O starom drveću koje ima tako moćne krošnje koje ostavljaju bez daha. Ipak, ispričaću za kraj kratku priču o jednim vratima.

Jednom smo se u šetnji starogradskim sokacima zaustavili pored nečijeg ulaza. Nije to nikakva znamenitost za druge. Za nas jeste. Čovjek je smislio način kako doskočiti višku kamena i manjku boje. Ofarbao je svoj ulaz. Ta kapija, ovako neobičena, u meni izaziva radost. Nije ovo mjesto u kojem se tiho govori, značajno klima glavom i razmišlja o prošlosti kao u muzeju. Ovo je mjesto gdje ljudi svježim bojama oživljavaju svoje stepenice i kapije. Mjesto koje je staro dva i po milenija, a pokazuje mladu volju za životom. Mjesto koje je svakako zaslužilo nositi nar u svom imenu.

Izvor: Dragoslav Dedović, Deutshe Welle
Obrada: Manager.ba