Takvo školovanje i odgoj uči djecu vidjeti "državu" kao vrhovni moralni autoritet, prezirati privatno poduzetništvo i osobni napredak ne tražiti kroz produktivan rad, već kroz službu birokraciji. Veličanje "države" i potiskivanje individualne ambicije ne priprema društvo za slobodu, već za podaništvo.  

Vrijeme tranzicije nakon raspada komunizma iznjedrilo je ogromne razlike u ekonomiji i općem napretku od zemlje do zemlje. Tragičan i surov rat koji je, baš tad, obilježio cijelo desetljeće Bosne i Hercegovine, materijalno i duhovno nas je opustošio. Bosna i Hercegovina je na putu tranzicije morala nositi i breme oporavka. Tranziciju je ono otežalo, iskrivilo, a njene ciljeve i vrijednosti skrenulo prema stranputicama ove ili one vrste. 

No breme rata nosile su i druge zemlje, a opet su, neka manje i sporije, a neka više i brže, napredovale u odnosu na nas. Ekonomija im brže raste, standard im je viši, škole uspješnije, mirovine sigurnije,... Mi smo, još uvijek, svezani ne samo prošlošću nego i nekim čudnim sustavom vrijednosti koji nam ne dozvoljava krenuti naprijed.    
Članak Sergia Martineza iz Fondacije za ekonomsko obrazovanje objasnio je jedan od temeljnih uzroka neuspjeha Bosne i Hercegovine na putu tranzicije. Govori o tome kako obrazovni sustavi generiraju stranputice sustava vrijednosti koji utječu na budući život i odluke pojedinaca.  

Dvije zemlje, dva sustava, rezultati isti

Dvije studije, jedna iz Finske, a druga iz Poljske, otkrile su kako djeluje indoktrinacija u školama i odgoju. Ne čineći ljude manje inteligentnima, već oblikujući njihove vrijednosti, ambicije i osjećaj vlastite moći. Kako desetljećima kasnije, i dalje prožima njihove živote.

Godine 1973., za 221 učenika petog razreda iz Pirkkale u Finskoj pripremljen je nastavni plan koji odražava marksističko-lenjinističku ideologiju. Kapitalizam je prikazan kao oblik ugnjetavanja, Sovjetski Savez kao moralni kompas, a slobodno tržište kao izvor nejednakosti.

Kako bi se usporedili sa skupinom učenika koji su pohađali standardnu nastavu, učenici su praćeni desetljećima i analizirani su podaci o oporezivom prihodu, broju odrađenih mjeseci, izborima zanimanja, obrazovnim postignućima i kognitivnim sposobnostima.

Studija je pokazala kako su učenici izloženi posebnom komunističkom kurikulumu kao odrasli zarađivali otprilike 10% manje. To se nije moglo objasniti razlikama u obrazovanju ili inteligenciji, već izborima karijere: birali su poslove u javnom sektoru, umjetničke puteve i profesije koje su bile u skladu s vrijednostima koje su im usađene rano—solidarnost umjesto sebičnosti, ideologija umjesto dohotka.

Sličan obrazac pojavljuje se u Poljskoj, gdje je 1954. tiho provedena reforma kojom je politička indoktrinacija uklonjena iz školskih programa. Iskorišten je prirodni eksperiment temeljen na datumu upisa u školu kako bi se usporedili učenici koji su bili tek nešto više ili manje izloženi starom staljinističkom obrazovanju. To je uključivalo uklanjanje sadržaja koji je eksplicitno hvalio poslušnost sovjetskom režimu i privrženost marksističko-lenjinističkim vrijednostima, kao i natjecanja u recitiranju pjesama o Staljinu.

Učenici koji su imali jednu godinu manje marksističko-lenjinističkog školovanja imali su veću vjerojatnost završiti srednju školu i fakultet. Desetljećima kasnije, češće su bili zaposleni. 

Kad se prestane nagrađivati poslušnost i počne nagrađivati zasluga, učenici počinju vjerovati kako njihove odluke nešto znače. Budi se ambicija.

Izgradnja sustava vrijednosti

Obje studije potvrđuju kako rano obrazovanje puni učenike informacijama i pogledima na svijet koji oblikuju njihove vrijednosti. Škola je jedno od prvih mjesta gdje učimo kakve se ljude cijeni. Tko su heroji. Što sustav nagrađuje.

U komunističkim učionicama, dobar učenik nije bio onaj znatiželjan, već onaj poslušan. Radnik nije trebao sanjati velike snove, već služiti kolektivu. Zapadna kultura se ismijavala. Vjera se potiskivala. Privatno poduzetništvo se sotoniziralo.

Poljska reforma to je izbacila iz nastave. Nije uvela libertarijansku ekonomiju niti slavljenje kapitalizma—samo je prestala glumiti da je marksistička ortodoksija jedina istina. A ta skromna promjena odjeknula je kroz živote.

Skrivena cijena ideologije

Ludwig von Mises, pišući početkom 1940-ih, tvrdio je kako je takvo školovanje učilo djecu vidjeti državu kao vrhovni moralni autoritet, prezirati privatno poduzetništvo i osobni napredak tražiti ne kroz produktivan rad, već službu birokraciji. Upozoravao je kako veličanje države i potiskivanje individualne ambicije ne priprema društvo za slobodu, već za podaništvo.

Možda marksističke vrijednosti potiču solidarnost i smanjuju pohlepu, ali ove studije pokazuju kako kada se takve vrijednosti nameću odozgo, one mogu ugušiti individualnu težnju. Ljudi usvajaju uvjerenje kako je težnja sebična. Ambicija je sumnjiva. Kako država zna bolje.

Kao rezultat, piše Martinez, ljudi manje ulažu u sebe. Manje pojedinaca se usuđuje izaći iz kalupa. rezultat je niži životni standard. No finsko i poljsko iskustvo upućuju i na nešto dublje - kurikulum koji slavi konformizam i umanjuje važnost osobne inicijative oblikuje ekonomske ishode, kalupeći osjećaj svrhe.

Dok slobodna društva raspravljaju o tome što učiti djecu u školama, ove studije upozoravaju: ideje koje usađujemo u mlade umove ne ostaju u učionici. One prerastaju u odluke koje traju cijeli život. 

Koliko smo takvih odluka vidjeli, i osjetili, u Bosni i Hercegovini.

B.Š | Manager.ba