Enisa Selmanović- Salkić

Tek što smo proslavili početak nove godine, proslavili ženska prava i Dan rada obilježili neradom, približava nam se i ono doba godine koje se zove „sezona godišnjih odmora“. Drugo ime je i „ono vrijeme kada krene posao“. Kako god okreneš, jedno isključuje drugo. 

Ne može i odmor i krenuo posao. Biće da može.

Od kada je svijeta i vijeka, u vrijeme kada ima najviše posla – najviše se odmara. Ne znam kako, ali tako je. A, i ne bi baš da analiziram. Neke stvari samo prihvatimo takve kakve su. 

Počelo je. To smo čekali, tome smo se nadali. I dočekali spremni. Ma, više nego spremni! 

Kakve smo samo planove napravili i ciljeve postavili!

Sve što nikada nismo stigli, ima da stignemo ove godine.

Tri puta više, bolje i brže. Možda i četri, ako nas krene. 

Već oko polovine ozloglašenog Januara, popušta zanos i počinje panika.

Jer stići nećemo, ni blizu. Pa dobro, takav je Januar, zato je i ozloglašen. 

Za Manager.ba piše Enisa Selmanović - Salkić 

Sada je moderno razgovarati sa ljudima. Pitati ih šta misle, kako se osjećaju, boli li ih nešto. Šta misle o njegovom veličanstvu šefu. Slušati ih kako govore. Učiniti da to bude u opuštenoj atmosferi. Na osamljenom planinskom proplanku, uz cvrkut ptica i žubor potočića. Intimno. Bez svjedoka, nadasve. 

Lijepa jedna i idilična slika u kojoj se veliča dvosmjerna komunikacija, sve dok se mali ne okuraži i kaže šefu šta misli o njemu.

Radni dan užurbano počinje. Mailovi pristižu, kao rola beskonačnog papira koja se ne prestaje odmotavati. Svi telefoni koje imate – zvone, pište, dolaze poruke, notifikacije, čuju se pozivi u pomoć. Za stolom sjedi jedno, pred vratima čeka troje. Ah da, i šef nije baš najbolje volje. 

Ne tako davno, pjevušili smo da u svijetu postoji jedno carstvo i u njemu caruje drugarstvo. U isto to vrijeme, svečano smo se zaklinjali da ćemo uvijek i zauvijek jedni drugima biti dobri drugovi i da ćemo svojim drugarstvom doći do vrhovnog cilja - bratstva i jedinstva. 

I ne samo da smo pjevušili, vjerovali smo i živjeli drugarstvo. A, biti drug značilo je poštovati, uvažavati, voljeti, pomagati i igrati se. I družiti se. Prošlo je to vrijeme, porasli smo, sada smo prijatelji, poznanici i kolege. 

Ima uvijek onaj jedan što uvijek širi pozitivnu energiju, radi za dvoje (čak i troje), malo jede, još manje spava, ali sretan. I gledaju ga ljudi, onako ispod oka, s' čuđenjem i pomalo tužno. Otme se poneki komentar tipa „šta će, jadan“ ili „šteta, mlad čovjek“. 

Naravno, ima tu i pozitivnih reakcija. Rijetko i stidljivo, ali ima. Ali takvi već imaju svoje firme, pa gledaju kako bi ga privukli sebi. Kako god, situacija i pojedinac na nivou izdvojenog incidenta. Zamalo. 

Kraj godine je i novi početak. Vrijeme kada podvlačimo crtu i zbrajamo šta smo napravili. Sabiramo se i oduzimamo. 

Donosimo odluke – koje ćemo poštovati i realizovati, jer puni smo samopouzdanja i sad ćemo postići sve što nismo nikada. Jer, to je TA godina. U novoj godini ćemo praviti zaokrete, radikalne rezove, osvajati vrhove i sve raditi jače i intenzivnije nego ikada. 

Dok ne zakoračimo u novu godinu, puni elana i očekivanja (od kojih boli glava), podvucimo crtu i sagledajmo godinu koja je na zalasku.