Zvuči paradoksalno, zar ne? Nekako je općeprihvaćeni stav da visoko inteligentnim ljudima sve ide od ruke – uspješni su u školi, pronalaze dobre poslove, razvijaju se na svom profesionalnom planu, imaju široki spektar poznanstava, dobivaju povratnu informaciju od drugih da su dobri u onome što rade itd.
Ako im zaista sve ide od ruke, za očekivati je da bi većinu vremena trebali biti sretni i zadovoljni.
Međutim, u praksi postoji veliki broj visoko inteligentnih pojedinaca koji jednostavno ne mogu pronaći životnu sreću.
Bez obzira na činjenicu što su se ostvarili u gotovo svim životnim područjima, konstantno imaju osjećaj da “nešto nedostaje”, te ih taj osjećaj iznutra jednostavno razara.
Što kaže znanost?
Istraživanja koja su se bavila proučavanjem ljudske inteligencije i životne sreće još uvijek nisu uspjela polučiti nekakav jednoznačni zaključak.
Naime, još uvijek se sa sigurnošću ne može reći da nam naši visoki intelektualni potencijali garantiraju da ćemo većinu našeg života provesti sretni i zadovoljni, za razliku od onih intelektualno inferiornijih pojedinaca koji ih nemaju.
S obzirom na to o koliko složenim ljudskim aspektima trenutno razgovaramo, to je u potpunosti očekivano.
Htio bih samo napomenuti jednu od novijih meta analiza koja je ustanovila da intelekt ima pozitivan utjecaj na životnu sreću, međutim on je toliko malen da je gotovo pa beznačajan.
Zbog čega onda ljudi s visokim stupnjem inteligencije često osjećaju nezadovoljstvo?
Imamo previsoke standarde i očekivanja
Visoko inteligentni ljudi su vrlo ambiciozni te znaju što žele, i rijetko pristaju na kompromise.
Jednostavno odbijaju ići ispod visokih standarda koje su si zacrtali.
Zbog toga se često dogodi da nisu zadovoljni onime što su ostvarili, bez obzira što je to objektivno veliki uspjeh.
Želimo izvrstan posao, pravog partnera, dobre prijatelje, savršen izgled i još mnoštvo stvari.
Čak i kada ostvarimo većinu toga, opet nije dovoljno.
Štoviše, ti naši standardi ponekad znaju biti toliko visoki da s vremenom de facto prerastu u imanje idealističke slike svijeta koju, naravno, nikad nije moguće realizirati.
Često se onda dogodi da se stvari ne odvijaju baš onako kako smo zamislili, a kada nešto nije u skladu s našim očekivanjima – eto loših emocija.
Previše analiziramo
Jedna od karakteristika visoko inteligentnih ljudi je ta da je njihov um stalno aktivan, i njime u svakom trenutku prolazi velik broj misli.
Zbog čega je naš šef jutros svim članovima tima dao kritiku? Zbog čega ovaj radni zadatak treba biti napravljen baš ovako?
Zbog čega se naš prijatelj danas ponaša čudno? Zbog čega nam se dogodilo nešto što nismo očekivali?
Zbog čega nešto ne možemo napraviti onako kako smo zamislili?
Kada je naš um “zatrovan” tisućama i tisućama ovakvih misli svakoga dana, za očekivati je da će nam se s vremenom javiti nezadovoljstvo, ili čak frustracija.
Kada imamo visoku inteligenciju, jednostavno nam je “u krvi” da racionaliziramo stvari oko sebe, da pronađemo razlog zbog čega su se one dogodile, da kontroliramo čak i ono nad čim nemamo izravnog utjecaja, te da damo objašnjenje neobjašnjivom.
Sve je to plodno tlo za uzgajanje negativnih emocija.
Uvijek tražimo veću svrhu i značenje u životu
Svrha je nešto što nam svima treba u životu.
Volimo i trebamo znati zbog čega nešto radimo, zašto je to dobro, koje rezultate time postižemo, te kako time dajemo jedinstveni doprinos okolini u kojoj živimo.
Međutim, visoko inteligentni ljudi uvijek traže, da se tako izrazim, neko “još više značenje”.
Taj njihov nemirni um stalno je u potrazi za nečim senzacionalnim, fantastičnim, nezaboravnim i savršenim.
Je li to savršenstvo moguće doseći? Naravno da nije – i eto recepta za katastrofu.
Zbog toga što im sadašnja svrha onoga što rade često nije dovoljna, visoko inteligentni ljudi ponekad imaju osjećaj da jednostavno ne pripadaju ovom svijetu, te su stoga nesretni.
Zamislite frustraciju mlade djevojke s visokim potencijalima i aspiracijama, rođene u zaostalom mjestašcu koje ne pruža nikakve mogućnosti, te guši bilo koji oblik intelektualnog razvoja – osjećaj je otprilike takav.
Prestrogi smo prema samima sebi
Visoko inteligentni ljudi često imaju prestroge i rigorozne kriterije prema samima sebi, jer uvijek misle da su neku stvar mogli napraviti bolje.
Čak i kada ostvare uspjeh, kao da traže “dlaku u jajetu”, razloge da ne budu zadovoljni sami sobom, te posljedično osjećaju veliku krivnju i nezadovoljstvo.
Nismo u potpunosti zadovoljni tome kako smo ophodili prema posljednjem klijentu, što smo rekli na sastanku prošli ponedjeljak, kakvu smo prezentaciju održali za kolege iz susjednog sektora, kakav smo izvještaj napisali za našeg šefa, kako smo se ponašali na zadnjem spoju s curom ili dečkom, te kakav smo ručak skuhali za rodbinu koja nas je posjetila prije dva vikenda – primjera ima beskonačno mnogo.
Da stvar bude još gora, ovakve misli najčešće nam se jave navečer, kada legnemo u krevet i opustimo se, te kao iz inata, ne daju nam da u miru zaspimo.
Naš um nikada ne miruje
Kada imamo visoki intelekt, nije rijetkost da se u našim glavama odvija pravo ratno bojište.
Kognitivna aktivnost koja je toliko intenzivna da stalno “žvačemo” misli, razmišljamo o događajima koji su nam se dogodili, mislimo o tome što bi bilo da smo drugačije postupili u nekoj situaciji, brinemo se oko stvari koje bi nam se mogle dogoditi, te se opterećujemo svakakvim “što bi bilo kad bi bilo” scenarijima.
Nekidan sam pročitao neku izreku koja kaže “Sreća je miran um.” – good luck with that, dragi moji intelektualci.
Nedostaje nam “dublje” komunikacije i razumijevanja od drugih
Neki od najpoznatijih teoretičara iz područja psihologije davno su utvrdili da je socijaliziranje s drugim ljudima i želja za pripadanjem jedna od temeljnih ljudskih potreba.
Što više radim s ljudima (a i na sebi), to sve više vidim da je to stvarno istina.
Visoko inteligentni ljudi imaju vrlo složen unutarnji svijet misli i načina percepcije vanjskog svijeta, te vole razgovarati o složenim temama i konceptima.
Nažalost, jednostavno ne postoji veliki broj drugih ljudi s kojima oni mogu otvoreno i “dubinski” razgovarati o tome, a besmisleno im je vrijeme tratiti na “small talk” i neke uobičajene konverzacijske teme.
Zbog toga često imaju manji krug pravih prijatelja i nešto češće uživaju u samoći. Međutim, to ne znači da im ljudski kontakt nije potreban!
Nažalost, ovome svemu ne ide u prilog činjenica da je u današnje vrijeme sve manje pravih prijateljstava, stabilnih brakova i partnerstava, što sigurno ne čini plodno tlo za kvalitetan razvoj socijalnih odnosa.
Možda imamo neku psihičku smetnju ili poremećaj
Veliki je broj istraživanja potvrdio povezanost između visokih intelektualnih potencijala i razvoja psihičkih smetnji.
Pojedinci s visokim kognitivnim sposobnostima često pate od anksioznosti, bipolarnog poremećaja, te ostalih smetnji raspoloženja, nastalih uslijed dugotrajnog i neprestanog razmišljanja, analiziranja i generalno pretjerano visoke mentalne aktivnosti.
Zbog čega se javljaju te psihičke smetnje? Jesu li one samo produkt visokog IQ-a?
Još uvijek ne možemo doći do jednoznačnog odgovora. Međutim, ono što je sigurno jest da nas one često sprječavaju da “normalno” funkcioniramo u stvarnom svijetu i vremenu, što posljedično može voditi do velikog nezadovoljstva.
Što napraviti ako se pronalazite u ovom tekstu?
Svoj IQ smanjiti ne možete, ali evo što zato možete:
- Nastojte se većinu vremena fokusirati na ono što Vam dobro ide i u čemu ste vješti – to će Vas odvratiti od negativnog razmišljanja i opterećivanja time da su stvari oko Vas loše
- Budite zahvalni na onom što imate, čak i na najmanjim stvarima – to će Vas s vremena na vrijeme “prizemljiti” ako stalno težite nečem višem
- Svakodnevno prakticirajte mindfulness – to će Vam pomoći da se Vaš um donekle smiri i da ne “prežvakava” svakakve misli koje Vas samo opterećuju i umaraju
- Smanjite očekivanja, kako od sebe, tako i od drugih ljudi – to će Vam spriječiti nezadovoljstvo, te ćete suštinski mirnije ploviti kroz svoj uobičajeni dan
