Kada se danas govori o radu, sve se svodi na nekoliko ključnih pojmova: učinak, rezultati, ciljevi, optimizacija. Kada se posao ogoli do suštine, mnogi zaposlenici ostaju u sustavu koji funkcionira gotovo mehanički, uz stalni pritisak na proizvodnju i rezultate.
Takav sustav ne zastaje kako bi procijenio ljudsku energiju, pažnju i otpornost potrebne za njegovo funkcioniranje. S vremenom to dovodi do stresa, narušenog zdravlja, gubitka angažiranosti i sagorijevanja. Gotovo polovica zaposlenih u svijetu trenutačno osjeća burnout, dok tri četvrtine uposlenika, konkretno u SAD-u, navodi kako stres na poslu utječe na njihovo mentalno zdravlje, ističu istraživačice Christine Ipsen i Maria Karanika-Murrey u svojoj analizi.
Sagorijevanje nije osobni neuspjeh
Prema autoricama, iscrpljenost zaposlenika ne može se promatrati kao individualna slabost jer je ugrađena u način na koji je suvremeni rad organiziran.
Korijeni takvog pristupa sežu do kraja 19. stoljeća i ideja američkog inženjera Fredericka Taylora, koji je industrijsku učinkovitost temeljio na promatranju radnika kao dijelova stroja koje treba mjeriti, tempirati i optimizirati.
"Iako se danas mnogo više zna o mentalnom zdravlju i granicama ljudske izdržljivosti, brojna radna mjesta i dalje funkcioniraju prema istoj logici, s dominantnim fokusom na performanse i ciljeve", pišu autorice.
Potraga za novim modelom rada
Rastuće razine stresa i lošeg zdravlja potaknule su istraživače postaviti šire pitanje: troše li organizacije, u potrazi za profitom, ljude na isti način na koji troše prirodne resurse?
Organizacijska psihologija prepoznaje motivaciju, angažiranost i dobrobit kao pokretače učinka, ali često zanemaruje što se događa s vremenom, energijom, vještinama i odnosima zaposlenika nakon što se potroše na poslu.
Bez mogućnosti oporavka i regeneracije ovakav model rada vodi prema iscrpljenosti, distanciranosti i naposljetku sagorijevanju.
Cirkularni rad kao alternativa
Ipsen i Karanika-Murrey predlažu drugačiji pristup inspiriran konceptom cirkularne ekonomije, koji nazivaju cirkularni rad.
Umjesto promatranja ljudskih resursa kao nečega što se troši, ovaj model rad vidi kao ciklus napora, oporavka, učenja i obnove, s ciljem dugoročno održivog učinka.
Koncept se temelji na nekoliko ključnih načela:
- energija, znanje, vještine i odnosi zaposlenika međusobno su povezani
- potrošeni resursi mogu se obnoviti kroz odmor, podršku i učenje
- način oblikovanja posla određuje hoće li rad jačati ili iscrpljivati ljude
- održiv učinak ovisi o ulaganju u dobrobit i razvoj zaposlenika
Kako navode autorice, cilj više nije samo kratkoročni rezultat, nego rad koji ljudi mogu dugoročno izdržati bez sagorijevanja.
Ljudi nisu beskonačan resurs
Ideja obnove energije i vještina može djelovati radikalno u kulturi opsjednutoj ciljevima, ali istraživačice naglašavaju kako oporavak nije luksuz nego nužnost.
Način raspodjele posla, autonomija, vrijeme za odmor, priznanje i podrška određuju hoće li rad iscrpiti zaposlenike ili im omogućiti rast.
Posebno je važna psihološka sigurnost - okruženje u kojem zaposlenici mogu govoriti, postavljati pitanja i preuzimati razuman rizik bez straha od kazne.
U tom procesu presudnu ulogu ima vodstvo. Organizacije moraju procijeniti potiču li njihove menadžerske prakse izostanke, "prisustvo bez učinka" i odlazak zaposlenika ili omogućuju učenje, razvoj i obnovu.
Ipsen i Karanika-Murrey zaključuju kako će, sve dok je rad osmišljen kao stroj za maksimalan učinak, sagorijevanje ostati njegova najpredvidljivija posljedica. "Održive performanse ipak su moguće, ali samo ako se radna mjesta zaista osmisle tako da štite i obnavljaju ljude koji u njima rade", zaključuju autorice.
Izvor: Bonitet.com
Prijevod i prilagodba: Manager.ba
