Internet stvari nezadrživo ulazi u poslovanje naših kompanija ali i u naše živote. Pri tome se suočavamo s prednostima koje donosi nova tehnologija ali i poteškoćama, najčešće zbog prevelikih očekivanja. Senzori na svemu oko nas, sve povezano na internet, stalni nadzor u realnom vremenu, povezani uređaji koji komuniciraju međusobno i s korisnicima, razmjena podataka... Da li to realno moguće postići, gdje su neka ograničenja i kako se kompanije mogu prilagoditi na novu tehnologiju?
Koncepti digitalizacije i četvrte industrijske revolucije u zadnjim godinama zauzimaju puno medijskog prostora.
Svi bruje o novim tehnologijama, potrebi po digitalizaciji, prednostima korištenja istih za poslovni svijet i za naše živote.
Što će se ustvari promijeniti za nas osobno, a što za poslovni svijet?
Glavni element interneta stvari, koji je temelj digitalizacije i 4. industrijske revolucije su senzori, mreže, skladišta podataka, algoritmi i roboti.
Sva ta tehnologija je spremna za korištenje, ali koncepti i internet stvari se nisu tako brzo raširili u poslovnom svijetu da bi utjecali na naše poslovanje na način koji smo očekivali.
Da bi to bolje razumjeli, pogledajmo prvo područje prikupljanja podataka iz fizičnog svijeta te njihov prijenos i pohranu u virtualnom svijetu.
Kompanije pri svojem poslovanju već koriste različite vrste senzora, kao npr. RFID ili bar kod u primjeru lanca snabdijevanja.
Tako automatski mogu pratiti sve pomake svoje robe, kamiona, prate sve uvjete kao što su temperatura, vlaga, gužvu na cestama, prisutnost ljudi.
Prikupljene podatke iz senzora potom pohranjuju u svojim skladištima podataka (data warehouse).
Ipak, javlja se pitanje korisnosti svih tih podataka; je li uložena investicija može donijeti povećanje dodane vrijednosti za poslovanje naših kompanija?
Kompanije često ne znaju što da rade sa svim tim novim podacima i njihovim količinama.
To dovodi do toga da same niti ne znaju koju vrijednost podaci mogu donijeti u njihovo poslovanje i ne znaju što im je sve dostupno u tim istim skladištima podataka.
Na drugoj strani, bojazan da bi netko iskoristio te podatke, nespremnost za dijeljenje negativno utječu na koncept industrije interneta stvari.
Izjave da su kompanije povezane i intenzivno surađuju i dijele podatke većinom nisu točne, jer kompanije najčešće podatke drže u svojim bazama i tako ne postižu prave prednosti interneta stvari i mrežne povezanosti.
Komunikacija i razmjena podataka na nivou automatizma je zadatak, koji nas još čeka, to je izazov koji kompanije moraju brzo savladati da bi mogle ostati globalno konkurentne.
Cilj bi morao biti, da bi bila razmjena podataka transparentna i automatska (između partnera ali i konkurencije), dok danas imamo većinom »poluautomatsku« razmjenu koja se provodi kampanjsko, tek kada je neki događaj nastao ili ako dobijemo zahtjev da podijelimo podatak.
Ta razmjena se u praksi događa samo između postojećih poslovnih partnera - najčešće zbog nekih partnerskih ugovora.
Zašto je to tako? Kao što smo rekli, kompanije razumiju da imaju vrijedne podatke i zato ih nisu spremne dijeliti.
Istovremeno su nepovjerljive prema podatcima koje dobiju iz drugih izvora.
Treći problem je u tome da standardi za razmjenu tih podataka nisu do kraja definirani i dogovoreni, te se kompanije svaki puta o svemu moraju ponovno dogovarati i definirati - koje podatke i na koji način će ih izmjenjivati.
Špica aktivno surađuje s organizacijama koje takve standarde postavljaju.
Neki formati za osnovne poslovne aktivnosti, kao što su računi i narudžbe su već dogovoreni i postavljeni, ali prostora za razmjenu drugih poslovno vrijednih podataka je još puno, pogotovo u logistici i lancu opskrbe (kapaciteti za proizvodnju, transportni kapaciteti, popunjenost logistike, stanje zaliha...).
SAVJET: PRI ODABIRU I RAZVOJU IT RJEŠENJA ZA RAZMJENU PODATKA KORISTITE STANDARDE. SAMO TAKO ĆE POVEZIVANJE I RAZMJENA PODATKA BITI USPJEŠNO.