Danas se na ovim prostorima o ovom hrvatskom časniku, inženjeru, mineralogu i ocu naftne industrije u Teksasu malo zna, a u SAD-u ga drže jednim od 200 najzaslužnijih ljudi na području znanosti. 

Antun Lučić, kasnije Anthony Francis Lucas, rodio se u Splitu 1855. godine u obitelji pomoraca s Hvara. Školovao se u Trstu, diplomirao strojarstvo na Politehničkom institutu u Grazu 1876. u vrijeme kada se tamo školovao i Nikola Tesla. Završio je i Mornaričku ratnu školu u Rijeci i Puli i stekao je zvanje poručnika-brodostrojara. 

Posjet ujaku u SAD-u 1879. godine okrenuo mu je životne planove. Nije se vratio u mornaricu i Europu, zaposlio se popravljajući rudarske strojeve i upoznao tehnologiju rudarenja. 

Inovacija za inovacijom

Nakon dvanaest godina u rudarskom srojarstvu, vodeći rudnik soli u Louisiani, 1891. godine uočio je kako se oko solnih doma nalaze isklinjenja pješčanih naslaga u kojima ima nafte, plina i sumpora. Bušenjem u području solnih doma pokušao je doći do ležišta nafte i kraj Beaumonta, gradića u Texasu, to i uspio. Potvrdio je kako se oko solnih doma nalaze ekonomične količine nafte, za razliku od dotadašnjeg uvjerenja geologâ. Uvidio je i potrebu utvrđivanja racionalne udaljenosti između proizvodnih bušotina i time utemeljio razradu naftnih ležišta. 

Pri Američkom institutu rudarskih i metalurških inženjera 1913. godine osnovao je Povjerenstvo za naftu i plin (i postao mu prvim predsjednikom), koji je odobravao projekte razrade naftnih ležišta u SAD-u i koji je poslije, kao Society of Petroleum Engineers International, postao okupljalište naftnih stručnjaka cijeloga svijeta. Baveći se naftnim bušotinama uz solne dome, Lučić je unaprijedio i proizvodnju soli i sumpora u SAD-u, pa je tijekom I. svjetskog rata bio stručnjak i konzultant američke vlade za sumpor kao strateški materijal za proizvodnju gume. 

Na 15. obljetnicu Lučićeve smrti ustanovljena je Zlatna medalja Anthony Francis Lucas za izvanredna znanstvena dostignuća u bušenju i proizvodnji nafte i plina.

Bogata ostavština

Lučić je svojim obrazovanjem i praktičnim radom stekao veliko tehničko i prirodoslovno znanje i primjenjivao ga s izvanrednim osjećajem za gospodarstvo.

Njegova originalna inženjerska rješenja (održavanje bušilica i ostalih strojeva, odvodnjavanje solnih ležišta, geokemijsko utvrđivanje geomorfološkoga položaja rudnoga tijela, uporaba protupovratnoga ventila i konstrukcija tzv. preventera kao sigurnosnog uređaja za gušenje erupcije, izrada geoloških profila bušotina, racionalna razrada naftnih ležišta) omogućila su pronalaženje, za ono doba, golemoga ležišta nafte i začetak američke naftne industrije, što je omogućilo i brži razvoj automobilske i kemijske industrije te energetike.

Pred kraj života uvršten je među 200 najzaslužnijih Amerikanaca na području znanosti. Umro je u Washingtonu 1921. godine.

Manager.ba