Da je netko Thomasu Halmu još prije pet godina rekao da će živjeti u Podhumu kod Livna i baviti se telcima, kravama i bikovima, vjerojatno bi ga blijedo odmjerio, ako ne i nešto više.

U "prijašnjem" životu završio je studij politike i radio za američku ratnu mornaricu.

Ali sudbina je htjela da mu se te 2015. godine, nakon sedam godina profesionalne službe, spremala nova prekomanda, kakva baza ili, u još gorem slučaju, brod na nekoj nimalo privlačnoj točki zemaljske kugle, te da mu najbolji prijatelj Mate Omazić povjeri svoj poslovni plan, piše Slobodna Dalmacija.

Diplomirani zagrebački FER-ovac i telekomunikacijski menadžer u jednoj velikoj domaćoj kompaniji, čije podrijetlo vodi s obala Buškog jezera, sanjao je o farmi goveda.

– Vozeći se često dolje i prolazeći kroz Liku, Dalmatinsku zagoru i taj dio oko Livna, uvijek me mučilo zašto toliko resursa zjapi prazno.

I u meni se prelomilo, odlučio sam kupiti 29 grla, 28 krava i jednog bika, pa šta bilo da bilo – kazuje Mate.

Thomasa poznaje iz svojih srednjoškolskih dana u Nebraski.

Čak ga je jednom prilikom, tamo prije više od 10-ak godina, nakon što su tulumarili po dalmatinskoj obali i otocima, odveo na rodnu grudu.

Iako oduševljen ljepotama, Thomasu su tada najviše u pamćenju ostale nevolje s peludi i alergijama.

Baka Hrvatica

– Kada sam mu rekao da idem u to – nastavlja Mate priču – njemu se ideja odmah, ono na prvu, svidjela.

Možda i zato što je dijete Nebraske, a tamo vam na dva milijuna ljudi ima pet milijuna grla stoke.

Ja sam Thomasa čak pokušao i odgovoriti u stilu da ne bude lud, da ne napušta Ameriku, drukčija je Hrvatska a kamoli Bosna, ali se nije dalo. Hoće i hoće!

– Moj je prvotni plan bio kupiti nešto kuće u Dalmaciji, i to rentati.

U vojsci mi se nikako nije ostajalo, to sam već prekrižio, ali sam možda tražio u to doba i neku novu, izazovnu avanturu.

I eto, odlučio sam se upustiti u ovu s Matom – na istu će temu Thomas, ili Tom, kako ga danas znaju svi u Livnu i okolici.

Možda je presudila i ona četvrtina našeg podrijetla što ga u sebi nosi Thomas, jer mu je baka s majčine strane Hrvatica iz Varaždina.

Svakako, prije nego što će 2016. osnovati farmu, dobro su sve prostudirali.

Tom je otišao i do Sveučilišta u rodnoj Omahi koje ima specijalistički studij za stočarstvo i tražio savjet s kojom pasminom započeti biznis na rubovima Livanjskog polja i u podnožju Kamešnice.

Amerikanci, kao i mnogi u Europi, preporučili su im salers, pa će postati pioniri uzgoja te pasmine u BiH.

– Radi se o izuzetno otpornom govedu, koje može i bez štale, što bi nama u tim počecima bio veliki trošak, a mi smo većinu novca htjeli potrošiti u dobru genetiku, manje u objekte. Pasmina salers ima rogove, što ovdje dobro dođe zbog obrane od predatora, vuka i medvjeda; prilagođena je za visinske, planinske pašnjake koji su malo škrtiji, te jako dobro konvertira ispašu u mlijeku i mesu. Ono je ukusno, aromatično, prošarano s memoriranim mastima – pojašnjava ovaj američko-hrvatski dvojac.

Foto Ante Čizmić HANZA MEDIA

Sada 150 grla

S prvotnih ni 30-ak grla biznis im je narastao na gotovo 150. Lani su uglavnom prodavali meso, i to lokalnim restoranima i mesnicama, a ove godine mahom živu stoku, jer se za njihove metode uzgoja pročulo nadaleko.

Za 10-ak dana spremaju isporuku svojih 20 rasplodnih grla u okolicu Banje Luke, jer je jedan tamošnji uzgajivač krenuo njihovim stopama.

Prva su i farma goveda u BiH s halal certifikatom. Zato su već blizu pozitivne nule i da isplate početno ulaganje od 250 tisuća eura.

– U nas je malo tko u početku vjerovao, pa bilo je i nekih podsmijeha kada smo uveli čitav niz novih stvari.

Osim što stoku držimo cijelu godinu na otvorenom, mi krda zimi tjeramo u planinu, a ne u polje. Razlog je što bježimo od blata u njemu, koje je idealno za razvoj svih mogućih bolesti.

Osim toga, isključivo koristimo električne pastire, upravljamo genetikom stada, gledajući tko je komu potomak... Zato ne prođe dan a da nam ne dođe na farmu netko iz Hrvatske, Crne Gore, BiH... uvjeriti se kako smo sve jednostavno postavili, a istodobno da i funkcionira – s ponosom će Mate.

A naš svijet ko naš svijet. Toma su objeručke prihvatili i malo tko u Livnu danas na zna za njega. Progovorio je, i to vrlo pristojno, hrvatski jezik, a prepoznatljiv je i po crvenom Golfu dvojci sa žutim vratima.

– Da se kandidira za gradonačelnika, glatko bi prošao. Ljudina! – veli Ivan Omazić, jedini uz Thomasa radnik na farmi u Podhumu.

Uraganska bura

Iza njih je i jedna nimalo laka zima.

– Znate kakva je bila kada je Ivan rekao da mu je gora od bilo koje ratne. Jedan dan imali smo i pravi uragan. Onu, onu... buru, kako je vi zovete u Dalmaciji – reći će Tom i malo se stresti od pomisli, iako je taj dan u polju više od 30 u zraku.

Ništa ga nije poremetilo i svoje životne planove danas veže uz Livno i kraj uz hrvatsku granicu.

– Odem ja jednom godišnje u Ameriku, ali jedva čekam vratiti se svojim kravama i ljudima.

Pa gdje to ima da te prvi susjed, čim te ugleda, bilo jutro ili ponoć, zove na kavu ili piće. Samo u nas, nigdje drugdje – oduševljen je Tom, kojemu su u posjet dolazili otac i brat. Potonji već i desetak puta.

– Uvijek su očarani ovom prirodom. Kada sam oca vozio kroz Dalmaciju i ovaj dio ovdje, samo je glavom radio lijevo-desno i vikao: "Look ovo, vidi ono." A znate što je meni najdraže?

Onaj noćni zrak, njegovo strujanje, kada spavaš kao mala beba – otkriva friški Livnjak s američkom putovnicom.

Burbon od kruške

I Mate bi najviše volio bataliti posao u Zagrebu i pridružiti mu se. Ali ima jedno "ali".

– Kada je cura neki dan čula da to javno govorim, pitala me je li ja to ozbiljno mislim. Malo se bila i naljutila – veli Mate.

Kako bi Thomasa zadržali, susjedi Miroslav i Ivica, inače njemački umirovljenici s punim stažom, svako malo ga očinski savjetuju da se oženi.

– Ako treba i udaj se, tako ćeš riješiti kakve kuće, zemlje... – vele mu i pred novinarima, dok zajedno ispijaju hercegovačku krušku.

– Skoro je ko burbon – uz zdravicu će Tom.

– A ko će znati koliko ću ostati. Vidjet ćemo. Mogu ja još najmanje 10 godina...

– Ajde, ostat će on cijeli život – nagovara ga ekipa.

– Može! – uzvraća Tom uz još jednu zdravicu.

Znam bdjeti po cijelu noć

Foto Ante Čizmić HANZA MEDIA

Thomas svako jutro ustaje u šest sati, ali ne, kaže, uvijek iz potrebe, već čiste navike stečene dok je bio vojnik.

– U principu ovo vam dođe kao posao s punim radnim vremenom, nekada i više. Pogotovo ako je koja od krava steona, onda Ivan i ja znamo probdjeti i cijelu noć. Bivši posao mi tu zna biti od pomoći jer se sjećam da sam jednom prilikom ostao budan dva i pol dana.

Inače, pola radnog vremena ja danas provedem za kompjutorom.

Ispada da nam je Google najbolji čobanin, veterinar... – veli Thomas.