POSLOVNI SAVJETI
Bolje bez cipela, nego bez knjige
Manager.ba/Al Jazeera Svijet 04 veljače, 2019
Izvor fotografije:
unsplash.com

Na Islandu je kultura čitanja toliko razvijena da je nezamislivo da se tijekom božićnih praznika nekome ne daruje knjiga. Više o tome piše Nada Zdravič.

Prosječna temperatura na Islandu zimi je oko nule, i malo ispod. Ostatak godine je između 10 i 15 stupnjeva.

Ovaj maleni i hladni otok usred Sjevernoatlantskog oceana mi je skoro potpuno nepoznat. Ali, zbližili smo se kad sam saznala za Jólabókaflóð.

Kažu da su Islanđani u vrijeme Drugog svjetskog rata stekli naviku da čitaju zimi.

 

 

Usljed tadašnjeg općeg mraka u ostatku Europe, uvoz na Island je bio ograničen. Tako je nastao Jólabókaflóð, možemo prevesti sa „bujica“, ili „poplava knjiga“.

Mada, legenda još kaže da se na ovom zemlji-otoku oduvijek čita.

Stanovnici su ponosni na islandske sage o vikinzima, koje su bilježili anonimni autori. U modernom rječniku se to naziva nordijska mitologija, koja potiče iz IX stoljeća. Pa se sjetim Dare Khosrowshahija (1969), danas direktora sveprisutnog Ubera, poduzeća koje je 2018. na burzi valorizirano na 120 milijardi dolara.

Iranac, u Americi je osamdesetih prvo bio izbjeglica.

Taj Khosrowshahi kaže da svojim sinovima svaku večer prije spavanja čita nordijske mitove o Thoru.

 

Dinamična literarna scena

 

 

Negdje od listopada na Islandu počinje masovno kupovanje knjiga, registriranih u katalogu bókatíðindi (ne znam da li se primjećuje, u obje autohtone islandske riječi ima „naše“, slavensko slovo đ), kojeg distribuiraju u sve poštanske sandučiće u zemlji.

U izdanju Kataloga 2018. na 84 stranice je predstavljeno 800 knjiga. Po službenim podacima iz 2019. na Islandu živi oko 337.000 stanovnika. Po mojoj računici bi to moglo biti približno 84.500 poštanskih sandučića – makar.

70 posto knjiga se proda u predbožićno vrijeme. Običaj je da se 24. prosinca darivaju knjige, a u to godišnje doba noć, ili mrak, traju po 20 sati.

Zahvaljujući ovoj navici, islandska literarna scena je naročito dinamična. Knjiga je najčešći dar.

U prosjeku se na 1.000 stanovnika objavi pet knjiga.

Island, narod pisaca, po ovome je – prvak svijeta.

Na Islandu vrijedi da jedna polovica stanovnika čita ono – što druga polovica napiše 

 

Svjetski gospodarski forum Davos je u vrlo kratkom filmu o čitanju na Islandu objavio da je to treća zemlja na svijetu po broju opismenjenih stanovnika.

Kažu i da je na Islandu prosječan Islanđanin razočaran – ako za Božić ne dobije na dar knjigu.

Na Badnju večer familija obično skupa večera, otvore se šareni paketići i – noć provede u čitanju darova (i jedenju čokolade). A neki, koji se pribojavaju da im se dogodi da za Božić ostanu bez knjige, kupe je sami sebi unaprijed.

Tako je Sigríður Dögg Guðmundsdóttir, koja radi u Turističkom birou, u prosincu izjavila : „Ove godine sam kupila knjigu o kojoj se trenutno najviše govori. Tako, ako ne dobijem na dar, imat ću ipak što čitati“.

Islandska narodna poslovica kaže da je „Bolje bez cipela, nego bez knjige“.

Da utvrdim, prosječna temperatura zimi je – ispod nule.

Kristjan B. Jonasson, predsjednik Udruge islandskih izdavača ovaj fenomen „bujice čitanja“ imenuje „kičmom izdavačke industrije Islanda“.

Na otoku, svaki deseti stanovnik u životu – napiše i objavi (makar) jednu knjigu.

 

Andrićevo pismo

 

„Poplava knjiga“ doprinosi prenošenju ove navike čitanja na djecu.

U tiražima od 1.000 izvoda objavljuju se brojne dječje knjige, pa ih djeca ispod jelke obično zateknu – nekoliko.

I pored toga, još jedan službeni podatak kaže da je npr. 2011. godine u gradskim knjižnicama na čitanje posuđeno više od milijun knjiga.

(Upitah se u sebi – znate li ikoga tko kod nas ide u knjižnicu).

Bosna i Hercegovina ima više od deset puta stanovnika od Islanda. A o knjižnicama u BiH sam zadnji put „čula“ u jednom pismu nobelovca Ive Andrića, iz svibnja 1962. godine:  “Želim obavijestiti Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim 50% iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unaprjeđenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine“.

Prema procjeni, u današnjoj valuti ta je suma iznosila milijun eura.

U nedavno objavljenoj reportaži BBC-a kažu da svjetska tendencija ide u pravcu numeričkih knjiga.

A na Islandu, rekoše u reportaži, više vole „stare“, papirne knjige. I u knjižari jedan prodavač objasni: „Knjiga nije banalni dar. Podariti neku drugu, a ne papirnu knjigu je – nezamislivo“.

Oh, da, Island je daleko, a more, ledeno i nepristupačno, sprječava da se bolje upoznamo. Upitala sam jednu Islanđanku da mi ponešto kaže o ovoj islandskoj tradiciji. Prije nego je išta odgovorila, vidjela sam na njenom licu iznenađenje: „Nikad ne bih pomislila da taj običaj za Božić postoji samo na Islandu“.

Jeste, jeste, Island je daleko, a Australija još dalje.

Oko otoka Australije mora su topla, a zrak obično vrlo visokih temperatura. Tamo je u gradu Melbourne podignut spomenik – izumiranju biblioteka.

Razmišljam da li je „bolje bez cipela, nego bez knjige“. I sjetim se Ikice, koja mi je usred ovog zadnjeg našeg rata, i naravno bez cipela, tajnim putevima slala knjige u Ljubljanu.

Ne sjećam se da li sam imala cipele, ali su mi i danas pred očima srebrenkaste arabeske tamnozelenog poveza „Šahrijarovog prstena“, monografije „Čika Jove Zmaja“ i fotografije „Starog Sarajeva“.

Te knjige su mi itekako pomogle – da ne poludim.

Video
PREDRAG ČOVIĆ, PREMIJER ZHŽ
Vratite se ovdje
Berislav Marszalek, Entrio
Imamo ljude koji strastveno rade...
februar 2024
ASA Bolnica Sarajevo