Jedino što se tamo nije toleriralo, a prema čemu danas imam nijansiraniji odnos nego u ranoj mladosti, bila je osrednjost. Ako si bio osrednji, makni se, to je bila poruka. A kako je tamo ultimativni kapitalizam, ako si pao, pao si najdublje, nema socijalne mreže koja bi ublažila pad. Ako si uspio, nebo je bila granica. 

Samo šest godina imao sam kad smo se iz Zagreba preselili u Silicijsku dolinu. I danas pamtim prve dojmove širine i optimizma, šarenila ljudi koji su došli odasvud, prijateljskog žamora i osjećaja da je sve moguće. Otvorenost, to je ono što je karakteriziralo Dolinu, kao da ste na golemoj livadi gdje je sve prozračno i vedro, nema barijera i ima mjesta za sve. Nema osjećaja skučenosti, a sve je odlično organizirano. Godine provedene u Valleyju bile su mi toliko upečatljive i pozitivne da bih svakom bih poželio takvo iskustvo.

Autor: Marko Nozica, Poslovni dnevnik

U Silicijsku dolinu došli smo jer su američke tvrtke sredinom osamdestih posvuda tražile i vabile inženjere koji su uz teoretsko, imali i praktično, primjenjivo znanje. Otac je bio profesor na FER-u i on je, ali ne samo on već cijeli odsjek elektronike FER-a, dobio poziv da se pridruže tehnološkoj industriji koja se tada stvarala. Imali su jedinstvenu privilegiju da su radili na najboljem mjestu na svijetu koje bi inženjer mogao poželjeti, u industriji koja je dobivala zamah, pa je i njih nekolicina sa zagrebačkog FER-a tih godina pomoglo da postane globalna. Naša obitelj, majka Austrijanka iz Beča, otac, brat i ja nastanili smo se u Cupertinu. Moj otac Žarko radio je na tehnologiji system-on-the-chip.

Prije nego što je osmišljena ta tehnologija da se cijeli sustav svede na jedan čip, morali ste imati po jedan čip za svaku komponentu. Evo, zahvaljujući i ljudima poput mog oca i njegovom timu, danas imate čipove manje od nokta. Oni su osmislili i programe za dizajniranje čipova, što je također jako ubrzalo razvoj te tehnologije.

Nema posebnog tretmana

Živjeli smo u tipičnom kalifornijskom stambenom kompleksu od nekoliko stanova, okruženom zelenilom, šetnicama, a u središtu kojeg je bio bazen. Brat i ja smo se brzo uklopili, moji prijatelji bili su Ben iz Irske, Jerome iz Koreje, Pranad iz Indije, Sammy iz Kine, a svi naši roditelji radili su u techu. S mnogima sam i dan danas u kontaktu. Većina ih je ostala u Americi, ali raštrkani su posvuda. Većina ih radi u tehnološkim tvrtkama ili financijskim poslovima. To su i talenti koji su se njegovali u Dolini, od tehnologije i znanosti do financija. Moj brat je danas liječnik, kardiolog na Harvardu, a mene zanimaju inovacije i biznis. Život u Valley bio je iznimno jednostavan. Nije bilo prenemaganja, nitko se nije pravio važan bogatstvom, nitko nije za sebe tražio poseban tretman.

Jednom se pred našu kuću parkirao dotrajali mali auto, iz njega je izašao neki čovjek, bos, u starim šlapama, trapericima i majici. Tražio je mog tatu. Ušao je, pričali su, zadržali se, i poslije sam saznao da je to bio jedan od najbogatijih tadašnjih investitora, vlasnik jednog od najvecih američkih fondova, težak stotine milijuna dolara.

Razumijem kako danas većina ljudi gleda na Elona Muska ili njemu slične kao na malo lude. Ali, za mene su oni upravo ono što je Silicijska dolina. Samo pomislite koliko su Musk ili Steve Jobs doprinijeli svijetu, samo ta dvojica! Ne ulazim u nove kontroverze Muskove političke karijere, ali samo se sjetite stvorio je PayPal, svjetski najpoznatiji električni automobil, pa mrežu punjača za električne aute, pokrenuo satelitsku internet kompaniju, a sada hoće u narednih desert godina poslati ljudsku posadu na Mars.

Marko Nožica je marketinški stručnjak i vlasnik agencije Aretis koja se bavi strateškim komunikacijama. Vrstan je poznavatelj informatičke tehnologije koji je odrastao u Silicijskoj dolini, a studirao na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računalstva i Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa.

Musk je danas najpoznatiji, ali Valley je stvorila velik broj njemu sličnih, iznimno talentiranih i uspješnih ljudi. Današnji svijet funkcionira na osnovama ideja koje su zamišljene i pokrenute u Silicon Valley.

Tamo sam naučio kako treba imati povjerenja u svoje sposobnosti, kako treba ispuniti svoje potencijale i dati priliku i drugima ispuniti svoje. Nema diskriminacije. Sustav koji je vladao u Valley usmjeravao vas je prema onome u čemu ste najboljii. Ako ste kuhar, odlično! Budite najbolji kuhar koji možete biti.

Jedino što se tamo nije toleriralo, a prema čemu danas imam nijansiraniji odnos nego u ranoj mladosti, bila je osrednjost. Ako si bio osrednji, makni se, to je bila poruka. A kako je tamo ultimativni kapitalizam, ako si pao, pao si najdublje, nema socijalne mreže koja bi ublažila pad. Ako si uspio, nebo je bila granica. No, čak niti pad, ako si se brzo digao i naučio lekciju, nije bio katastrofa, i ne treba ni biti. Škola je bila prožeta istim takvih optimizmom, modernošću, ali maksimalno zahtjevna. Zbog roditelja smo i brat i ja morali uzeti vrlo visoke razine fizike, matematike i, dakako, engleskog.

Naša srednja škola bila je treća najbolja u Americi. Učili smo od vrhunskih učitelja, bilo je jako motivirajuće, ali iznimno zahtjevno. Moram reći kako je otac doma provodio pravi mali teror matematike i fizike. U tome je bio vrlo strog. Morali smo biti najbolji.

Prva računala

Prvi kompjutor dobio sam sa sedam godina. Govorimo o drugoj polovici osamdesetih godina. Bio je to jedan od prvih kompjutora uopće, velik, kabast, imao je zeleni ekran, nije bilo grafike, nije bio "user friendly", no imao je jednostavnu igricu. I bio sam oduševljen da mogu postići interakciju s kompjutorom.

Sjećam se, bila je nedjelja ujutro, tata me je probudio i šapnuo “brzo se spremi, vodim te na jedno specijalno mjesto”. Odvezli smo se do čak i za američke pojmove nevjerojatno velike trgovine, pune računalne opreme, dijelova i naprava. Bio je to legendarni Fry’s Electronics store, gdje su se dijelovi prodavali, ali i međusobno razmjenjivali. I ne samo dijelovi, nego i iskustva. Otac je tražio čip koji je trebao udvostručiti memoriju njegovog kompjutora. Svatko je sam slagao svoj kompjutor, od Stevea Jobsa pa do susjeda, od vrhunskih inženjera do entuzijasta. Svi su se zajedno motali, svi su kupovali u Fry’s Electronics. Svi su imali iste startne pozicije, ali Steve Jobs i nekolicina drugih imali su bolji smisao za biznis. To je ta razlika.

Otac je kupio malu silikonsku pločicu i objašnjavao mi kako će taj komadić promijeniti naš kompjuter. Tako sam prirodno usvojio ono što danas znamo kao Moorovo pravilo, a to je da se snaga i brzina kompjutora trebaju povećavati, a njihova cijena padati.

Preko Atlantika, Europa je tek počela uvoditi računala u velike firme, a mi klinci smo već imali svaki svoj, igrali se, sami nadograđivali, pisali programe. Sjećam se kad smo odlazili u Paolo Alto gdje su baš svi bili u računarskoj industriji, doslovno svi. Ali, niti Amerika nije bila kompjuterizirana. Nije cijela Amerika bila Valley. Znate li podatak da je devedesetih godina u Kaliforniji svakih 24 sata netko postao milijunaš? Toliki je bio zamah…

Prema teoriji difuzije inovacija, koja se bavi time kojom brzinom, kako i zašto se neka nova ideja ili tehnologija širi kroz populaciju da bi se novina prihvatila, treba je usvojiti 15 posto stanovništva. Tako je bilo i s kompjutorima u Americi i svijetu. Valley je bila sva u industriji, dok još tih 15 posto nije bilo na vidiku. Najvažnija lekcija iz Silicijske doline za mene bila je: Ako vam se nešto učini nemoguće, znajte da je to samo privremeno nemoguće. Ali svi su tako mislili.

Nismo ostali dugo u Dolini, jer su dobri inžinjeri tada bili kao zvijezde, lovci na talente stalno su se muvali i nudili bolje uvjete. U sedam godina, pet puta smo se selili iz Amerike u Europu, pa opet u Ameriku, opet u Europu, pa nazad. Za mene je bio šok i kad smo godinu dana bili u Münchenu, makar sam govorio njemački. Nije bilo loše, ali koja razlika od Kalifornije!

Inženjeri kao zvijezde

Kad smo se 1994. zadnji put vratili u Dolinu, kupili smo kuću u susjedstvu gdje su svi bili inženjeri. Svi su zarađivali podjednako, imali slične interese i očekivanja, pa se zajednica jako brzo uspostavila. Teme razgovora bile su inovacije, projekti, tehnologija, rizični kapital. I dalje su svi bili uistinu briljantni umovi, i dobri, zanimljivi ljudi. Tad sam već bio tinejdžer, i sigurno nije uobičajeno za djecu te dobi da razgovaraju o investicijama u start-upove. Ali mi jesmo. Uložio sam u prve dionice sa 16 godina.

Inovacije smo očekivali kao nešto što je samorazumljivo, svakih toliko pred nas je stizalo neko remek-djelo tehnologije, od CD pisača, preko zip drive, Bluetooth ili DSL interneta. Cijelo vrijeme smo eksperimentirali s tehnologijom, programiranjem, gamingom, i imali velike poslovne ideje. Još sam bio klinac kad je moj učitelj u školi govorio o internetu i upozorio nas – to je nešto što će promijeniti svijet, a na vama je da se odlučite što ćete i kako napraviti s tim.

To je važna poruka, mantra iz Valley: Stvori nešto. Izgradi nešto.

Druga velika lekcija jest da nema prepreka koje se ne mogu prevladati. Sve se može ako ima vremena i sredstava. I danas, ako čujem i najluđu ideju, prvo pomislim, “hm, zašto ne”, pogledajmo ima li što u tome. No, najvažnija je lekcija da se ne zadržavaš na pogreškama. Ne plače se nad neuspjehom. Mantra je: Ako trebaš pasti, brzo padni, brzo se digni, nauči lekciju i idi dalje. To je, možda, najvažnije od svega.

Konačno, sama tech industrija velikim dijelom napušta Silicijsku dolinu, jer je tamo guši pretjerana kalifornijska regulativa. Seli se u Austin, u Teksas. Ništa se ne smije uzeti zdravo za gotovo. Godine koje sam proveo u Silicijskoj dolini naučile su me da kratkoročno mislim radikalno, a dugoročno se oslanjam na stabilnost. Rekao bih, testirajmo lude ideje kratkoročno, ali zadržimo viziju stabilnosti. Također i optimizam. Ako je danas nešto jako loše, sutra će biti prilika za popravak. To je i privatna i poslovna lekcija.

Jedino što se tamo nije toleriralo, a prema čemu danas imam nijansiraniji odnos nego u ranoj mladosti, bila je osrednjost. Ako si bio osrednji, makni se, to je bila poruka.
marko nožica
 

Poslovni dnevnik | Manager.ba