Miljenko Buhač danas je glavni tajnik Asocijacije poduzetnika Hercegovine. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Mostaru, a u karijeri kao menadžer ili dio menadžerskog tima vodio je brojne pionirske projekte u prvim privatnim IT tvrtkama u našoj zemlji, brojne pionirske projekte u medijima, a javnosti je znan i kao novinar i kolumnista, uglavnom poslovne tematike. Nagrađivani je književnik. Objavio je knjige priča “Glasovi iz Propunte” i “U Mostar ako kreneš”, te roman “Čistač zračne luke”. 

Razgovarao Bojan Šunjić, Manager.ba

S Miljenkom smo razgovarali o udruživanju poduzetnika, odnosu medija i poduzetnika, utjecaju novinarstva na njegovu karijeru, iskustvima vođenja pionirskih projekata, te njegovom iskustvu u "spajanju" sebe kao menadžera, novinara, književnika...  

- Odavno se za Hercegovinu kaže kako je zemlja poduzetnika, no koliko su poduzetnici skloni udruživanju u poduzetničke asocijacije? 

Kada se uzme u obzir da Udruga radi već 12. godinu to razdoblje nije toliko kratko, ali ako se uzme u obzir kako se malo toga u smislu samoorganiziranja događalo u desetljeću prije osnutka, onda je to možda prekratak period da se govori o nekoj patini, ali određenih iskustava ima. Podsjetit ću samo kako je sadašnja Asocijacija poduzetnika počela raditi kao Gospodarska komora grada Mostara i tad su članice bile mahom iz Mostara ili one koje u Mostaru imaju svoju poslovnicu. Prije pet godina rodila se inicijativa da se proširimo na Hercegovinu, bez obzira što u nekim općinskim središtima postoje slične udruge. Mi smo kazali - Zvat ćemo se Asocijacija poduzetnika Hercegovine, dobro došli su svi koji rade u Hercegovini, koji imaju sjedište ili neku poslovnicu u Hercegovini.

Hercegovina jest zemlja poduzetnika. Možda su nekad poduzetnici inertni kada je u pitanju vlastiti interes kroz samoudruživanje, nekada nemaju ni dovoljno vremena. Možda su nekada poduzetnici previše tolerantni kada su u pitanju očekivani, a neispunjeni potezi vlasti, ali generalno iskustvo je pokazalo, posebno se to vidjelo u vrijeme pandemije, da je puno lakše biti organiziran i puno lakše djelovati kao grupacija nego kao pojedinac, koliko god tvrtka jaka bila.

Postoje li razlike među poduzetnicima ili možda među gospodarskim sektorima u sklonostima prema udruživanju?

Moje iskustvo govori kako doista postoje poduzetnici koji vole biti individualci, vole stajati u tom svome svijetu kojega su sami stvorili. Ne znači to kako izbjegavaju druge, ali formalno udruživanje im nije "in". Postoje drugi koji su skloniji udruživanju. Nemali broj puta sam čuo, od ljudi koji zbog specifičnosti branše iz koje dolaze,  kako im udruživanje neće biti od koristi ali vole upoznavati ljude, vole stjecati nova iskustva, jer nikad se ne zna što drugi poduzetnici iz drugih branši mogu pozitivno izazvati u njima.

Kroz karijeru se često bili menadžer i novinar u isto vrijeme, stajali ste na različitim stranama medija kamera i mikrofona. Kakav je današnji odnos poduzetnika, posebice onih malih i srednjih i medija?

Odnosi se uvijek mogu unaprijediti, nekada se pokvare pa ih je nužno popraviti, ali općenito, kada se govori o odnosima suvremenih poduzetnika i medija, mislim da stanje u Hercegovini, pa i u Bosni i Hercegovini, nije tako loše. Uglavnom, poduzetnici koje poznajem razumijevaju ulogu medija. Ponekad zbog nepoznavanja same prirode medija, sadržaja medija, načina rada medija, možda su malo suzdržani i možda nekada oklijevaju iskoristiti neke prigode. 

Puno toga se dobroga dogodilo i puno toga se pozitivnoga generiralo. Nastali su mnogi mediji specijalizirani mediji za poslovne ljude, a toga ne bi bilo bez podrške poduzetnika koji se i oglašavaju i nastupaju u medijima. Jer medijima treba sadržaj i treba dakako i oglas.  

Ono što ja mislim da je kod nas nedovoljno iskorišteno je određena vrsta naslijeđa, generalnog nepovjerenja u medije od i dijela javnosti i nekih ljudi iz poslovnog svijeta koji nisu toliko u medijima, a možda bi i mogli, i to možda malo stvari usporava u smislu generiranja još boljeg okruženja. kada bismo nabrajali sve medije iz poslovne sfere, pa dodali i mediji koji u svojim sadržajima imaju biznis rubriku, mislim da je stanje zadovoljavajuće.

Prostora ima dovoljno, treba samo izabrati najpogodnije alate, metode, medije.

Koliko je prostor u medijima stvarno dostupan malim i srednjim poduzetnicima uzimajući u obzir velike tvrtke i oglašivače?

Prostora ima dovoljno, treba samo izabrati najpogodnije alate, metode, medije. Danas prednost pružaju društvene mreže koje su dostupne svima. Mali i srednji poduzetnici, na svu sreću, danas ih mogu iskoristiti ukoliko znaju, imaju dobre suradnike ili sami poduzetnici vladaju osnovnim znanjima i alatima. Čak se može kazati kako pojavljivanje u medijima i ne košta tako puno.

Nekada su odnosi bili malo rigidniji. Bio je cjenik oglasnog prostora, znalo se što se i na koji način oglašava, ovisno o vrsti medija (televizija, radio, tisak, internetski mediji..). Danas su stigli neki drugi profili i kompanija i menadžera i postoji puno suptilnijih načina biti prisutan u medijima a da puno ne košta, ali ono što stvarno unaprjeđuje poduzeće i poslovanje je ciljani i plaćeni oglas. Ne preskupi oglas. Ali da se ne ide na slučajnost "ako me zahvati - zahvati", nego da se napravi strategija, svatko zna koliki mu može biti proračun, strategija kako biti prisutan u medijima. 

Navest ću jedan primjer s brendom kojega većina ljudi na svijetu zna. Marketinška znanost kaže kada bi se Coca Cola prestala oglašavati za tri pol godine većina bi izgubila sjećanje na Coca colu. Dakle mora se biti u medijima. Mora se biti onoliko koliko se može podnijeti. To onda donosi unaprjeđenju posla više nego što mislimo u ovome trenutku.

Koliko Vam je silno iskustvo u medijima pomoglo u menadžerskoj karijeri?

Jako puno. Ta sinergija je bila prosto nevjerojatna. Ja sam stjecajem okolnosti na završnim godinama studija na ekonomskom fakultetu pokušavao se baviti novinarstvom kroz studentske i omladinske listove, na četvrtoj godini studija volontirao sam kao suradnik na tadašnjem Radio Mostaru i nakon diplomiranja uskočio u novinarske vode u segmentu radijskog novinarstva, bio i dopisnik nekih dnevnih i periodičnih listova. Iskoristio sam prva novinarska iskustva za stjecanje znanja kroz praksu. Iskoristio sam to kasnije, u zrelijem razdoblju i radu, u menadžerskim vodama, jer sam razumio neke kanone i odnose i normalno je bilo da mi je bilo lakše komunicirati s novinarima. U ulozi menadžera u malim i srednjim poduzećima lakše sam tako razumijevao što mediji od nas traže, lakše sam razumijevao kako da mediji budu zadovoljni, kako da mi budemo pozitivna priča. Kako ostati transparentni. Mogu kazati da kao menadžer nisam imao nekih nesporazuma ili problema s medijima i obratno, dok sam radio u medijima nastojao sam uvijek biti korektan prema gostu, oglašivaču.... 

Većina ljudi možda nije prošla toliko nekakvih zanimanja kojima sam se ja pokušao baviti, ali ovaj segment mi je stvarno vrlo pomogao.

U početku se znanje prikuplja, u "zrelom" razdoblju koristi, a kasnije je vrijeme za prenošenje znanja i iskustava?

Mislim, a moje iskustvo svjedoči, ja nisam studirao novinarstvo, ja sam učio od ljudi koji su imali praktična iskustva i mislim da se tu najbolje uči. Naravno treba cijeniti profesore teoretičare je oni daju širu sliku. Ako čovjek uči stekne širu naobrazbu, nauči što je novinarstvo, nauči pravila, ali to je još uvijek gola teorija dok se ne počne time i baviti. Tek onda se vidi koliko se stvari treba praktično svladati, naučiti, ovladati jezikom, ovladati načinom mimikrije, a da ne kažem kod pisanoga novinarstva koliko je važno biti koncizan, koliko je važno znati brisati, skratiti tekst, koncentrirati se na ono što je najvažnije, biti fer, ne izmišljati, ne praviti stvari koji će nekome naštetiti, ali uvijek prenijeti informaciju koja je realna i ono što se stvarno dogodilo. 

Svi oni koji imaju priliku prenijeti svoja znanja na mlađe generacije ne trebaju bježati od toga.

U svojoj ste menadžerskoj karijeri vodili mnoge pionirske projekte. Jeli to plod slučajnosti ili plod slučajnosti?
 
Nešto previše hrabar nisam, u smislu da sam avanturist koji kuša dokle mu ide ta hrabrost, ali se nikad nisam bojao novih izazova, jer oni resetiraju, vraćaju energiju, inspiraciju, novu motivaciju. Bilo je i slučajnosti što su se ti projekti lijepili za mene, ali mislim da je tu namjera jako bitna. Uvijek sam rezonirao kako nove stvari moraju doći. Ako ne budem ja u tom prvom timu koji mi je ponuđen bit će neki drugi, a mogao sam ja. Zato sam te izazove i prihvaćao. Problem tih stvari je što one obično ne donose sa sobom nekakvo materijalno blagostanje. Puno se ulaže, puno se čeka, puno se frustracija mora sažvakati dok dođu prvi plodovi. Čovjek zapravo od takvih projekata ako se razviju, ako zažive, počnu komercijalno raditi može normalno živjeti, u nekim fazama i solidno, ali se ne može obogatiti .

Svi oni koji imaju priliku prenijeti svoja znanja na mlađe generacije ne trebaju bježati od toga.

Izvan posla znani ste i po svom daru za pisanje?

Ta književnost.... Često budem ljutit na sebe što se nisam više tome posvetio. Da sam se tome više posvetio možda bih napravio više, u smislu broja knjiga koje bi bile objavljene, ali bi onda napravio manje u nekim drugim stranama gdje sam želio biti  poput pionirskih projekata koje smo spomenuli.

Književnost me privlačila od osnovne škole. Pisao sam neke dječje pjesmice pa mi je profesor rekao da se trebam posvetiti fizici i matematici, pa sam osvajao neke nagrade. U srednjoj sam školi ponovno, ono kad se zaljubiš, počeo pisati neke pjesme i onda sam shvatio da zapravo to negdje u meni čuči i da bih ja to trebao uvijek pomalo njegovati. Stjecajem okolnosti knjige koje sam objavio sadrže prozu i to nešto poetsko što u čovjeku postoji, a u mnogima postoji, mi je pomagalo da ta proza ima nešto poetsko u sebi i ima tu raspjevanost i zvonkost u nekim dijelovima kako ne bi bila sumorna i teška. 

To ja doživljavam kao segment sebe koji je meni važniji nego čitateljima i čovječanstvu, iako mi bude žao što nisam više objavio. Moram priznati, to čovjek vremenom shvati, da bi se bilo književnikom ili nekim drugim umjetnikom mora se puno više tome posvetiti. Moraš u tome živjeti, moraš stalno biti pred očima javnosti.. Kad te vide da kažu "ovo je književnik", a ne ono kada kažu "pa nešto je napisao", "u biti on je novinar", "ma tamo je on nešto radio po tim firmama"...  Ljudi koji žive na način umjetnika puno više postignu i njihova djela budu cjelovitija.

Ali, ako želiš čuti koliko to meni znači, bilo bi mi jako, jako žao da to nisam napravio. 

Ostaje li vremena i za što to ostaje vremena?

Supruga i ja odemo u šetnju, odemo nekada i u restoran, gledamo zajedno filmove, gledamo zajedno i nogomet. Dok je kćerka bila kući provodio sam puno vremena sa njom. Želio sam da mi dijete odrasta u prirodnom okruženju pa smo često dolazili tamo gdje ima životinja, prije svega domaćih, prirode. Ta navika je ostala i sada koliko se može i koliko zdravlje dozvoljava. Ode se na bliža izletišta, recimo supruga i ja tri smo dana po Jahorini obilazili vrhove, šumarke, proplanke. Volim nekada baviti se kuhanjem to mi je drag hobi. Svo ostale vrijeme odlazi na obaveze, vremena je premalo ali nastojim i najumornije i dalje biti živ i baviti se slobodnim aktivnostima. 

Imate li poruku ljudima koji se spremaju krenuti menadžerskim vodama?

Ja sam nastojao baviti se s više stvari paralelno i tu ne možeš biti ni u jednoj biti do kraja dovoljno iskorišten. Ako se doista ljudi žele baviti upravljanjem projektima, ljudima, tvrtkama, procesima trebaju biti prije svega otvoreni, puno raditi na svojoj izobrazbi, biti komunikativni i razvijati komunikaciju, trebaju biti radoznali, ne da nekome dosađuju nego s ljudima razmjenjuju mišljenja i ideje. Budući menadžer u modernome svijetu treba biti spreman na to da će vjerojatno više puta ne uspjeti negoli uspjeti. Mora uvijek nastojati razmišljati "ja sam to odabrao, uspjeh će doći, koliki je teško je unaprijed znati." Na taj se emotivni dio treba spremiti.   

Čovjek treba biti solidan i solidaran čovjek. 

Manager.ba