Sve se u životu događa s nekim razlogom, pa čak i naizgled loše okolnosti zapravo imaju svoju svrhu i predstavljaju putokaz.

Ukoliko „znakove pored puta“ umijemo čitati a pružene prilike iskoristiti, na pravom smo putu – i u životu i u biznisu.

Priča Svetlane Milovanović iz Priboja to dokazuje.

Spletom nesretnih životnih okolnosti došla je do svog poslovnog i životnog puta.

„Imala sam 29 godina kada sam doživjela težu povredu kičme padom sa tri metra visine. Dočekala sam se na noge, kao i mnogo puta do tada, ali pad je bio toliko težak da sam zadobila prijelom drugog lumbalnog pršljena i ostala nepokretna. Od tog trenutka počinje borba za moje noge. Jedino sam ja vjerovala da ću ozdraviti i stalno sam sebi ponavljala ’Prohodat ću’.

I zaista se čuda događaju. Nakon dugotrajnog bolničkog liječenja stajem na noge i odlazim na rehabilitaciju u Igalo u Institut ’Simo Milošević’“.

Tu počinje priča njenog biznisa. Danas kaže da je zapravo pad koji joj se dogodio bio putokaz kako ustati. 

„Da bih ustala i zakoračila krupnim korakom, morala sam pasti. Na godišnjicu moje povrede bila sam u Igalu na liječenju. Tog dana dobila sam poziv od porodičnog prijatelja da prisustvujem koktelu povodom izbora načelnika za sigurnost Bokokotorskog okruga. Jedva hodajući, uz pomoć štaka, našla sam se među zvanicama. Obzirom da je novi načelnik bio Nikšićanin, sve osobe na funkciji iz Nikšića zadesile su se tu noć u Igalu. Sjedila sam pored direktora Železare Nikšić, koji je nakon te noći postao dio mog života, mog biznisa i moj kum, jer me je krstio pod Ostrogom nakon pola godine“, priča Svetlana.

Te noći počeo je i njen biznis. Čuvši da je direktor Železare započela je razgovor.

„Pitala sam ga da li mogu dobiti 300 kilograma armaturnog gvožđa nekim kamionom kad krene put Priboja, jer sam imala dug koji je nastao kada smo suprug i ja pravili kuću. A on je rekao: ’Ne može to tako, već dođi na proljeće da radiš s nama’.  U to vrijeme armaturno gvožđe je bilo deficitarno i vrlo teško je bilo doći do njega. Također, direktan rad sa Železarom je bio nemoguć jer su monopol držali Crnogorci. Zamislite onda jednu ženu iz Srbije koja dobije tu privilegiju“, priča Svetlana.

Kaže da su se svi događaji u njenom životu, koji su određivali dalji tok, događali 16. u mjesecu – pa je tako njena povreda bila 16. prosinca, svog kuma i poslovnog partnera upoznala je godinu dana kasnije na isti datum, prvi put je otišla u Železaru 16. ožujka a prvi utovareni šleper gvožđa stigao je u Priboj 16. travnja.

„Moj prvi odlazak i razgovor u Železari Nikšić tekao je ovako – Pitali su me da li imam novac, firmu, telefon…moj odgovor je glasio ’Ne’. Pa što onda imaš… Dobru volju da radim i znam da ću uspjeti. Rekli su mi – otvori firmu, mi ćemo ti dati da prodaješ gvožđe sve dok ne zaradiš za svoj prvi šleper gvožđa. Registriram poduzeće, krenem raditi i za par mjeseci zaradim svoj prvi šleper“.

Tada počinje njen interes za rad sa sekundarnim sirovinama. To je period završetka rata u Bosni i Hercegovini pa je otpadnog materijala bilo puno.

„Unprofor je uništavao oružje u kasarnama vojske. Sudjelovala sam na licitacijama, otkupljivala, sjekla i transportirala u Železaru Nikšić. Za to gvožđe, kao kompezaciju, dobivala sam betonsko gvožđe koje sam prodavala i obrađivala u svojoj firmi. Kasnije, u nedostatku sirovine i smanjene potražnje za betonskim gvožđem, krenula sam raditi raznovrstan građevinski materijal. Okupila sam ekipu iskusnih fasadera i krenula u izadu demit fasada, koje moja firma "Milovanovic" d.o.o. radi do danas“.

Svetlana kaže da je imala veliku sreću da se nađe u pravo vrijeme na pravom mjestu sa pravim ljudima koji su u nju vjerovali. Ali, daleko od toga da je sve uvijek išlo glatko. Sa problemima se susretala neprekidno.

„Uvjeti poslovanja na tržištu su vrlo teški. Suženo je tržište a konkurencija velika.

Pojedine firme, za koje smo radili kao zastupnici, često krše pravila ugovora. U poslu mi nedostaje malo više lijepog vremena jer bi onda građevinska sezona duže trajala“.

Pored daljeg razvoja posla kojim se bavi, Svetlana planira u skorije vrijeme napraviti jedno etno selo i pospješiti turizma u svom kraju.

"Ja sam uvek za privatan biznis. Mislim da najbolje prolaze oni koji pokrenu posao sa minimalnim ulaganjem, uz malo više snalažljivosti. One hrabre, koji se riješe upustiti u biznis, savjetovala bih da u početku rade mnogo i nađu sebi dobre suradnike“, poručila je ona.