Nekada se znalo tko vlada svijetom: onaj tko ima zemlju. Što više, to bolje. Što plodniju, to moćniju. Nije bilo puno filozofije – ravnice, doline, riječni slivovi, malo blata oko gležnjeva i eto carstva. Ako imaš vodu, imaš žito. Ako imaš žito, imaš ljude. Ako imaš ljude, imaš vojsku. A gdje je vojska, tu je i imperij. 

Piše: Vladimir Pavlović, Egzakta Advisory

Mezopotamija, Egipat, dolina Inda, Kina – sve te velike priče stare tisućama godina počinju istim prizorom: ljudi koji sade, zalijevaju i žanju, ovisni o prirodi, a kasnije i o vlastitim vještinama upravljanja vodom, kišom, sušom i plodnošću tla. Civilizacije su cvjetale, trgovina bujala, populacija rasla – sve dok ne bi došla točka pucanja, trenutak kada broj ljudi nadmaši ono što zemlja može ponuditi.

I koliko god ovo zvučalo kao priča iz školskog udžbenika, vrijedi je imati na umu. Jer, nisu te priče toliko daleke od nas, čak i kada mislite kako ste ih zauvijek ostavili negdje između sumerskih klinastih zapisa i egipatskih hijeroglifa.

Danas, nekoliko tisućljeća kasnije, gotovo 40% ljudi na planeti i dalje se bavi poljoprivredom, što vam, ako malo zastanete i razmislite, govori kako oranje nije iščezlo iz naše DNK, kako je i dalje tu negdje, kao neka arhaična kost u tijelu čovječanstva.

Ali upravo to ovu priču čini zanimljivom – poljoprivreda više nije ono što određuje ekonomsku sudbinu nacija. Ona jest i dalje ono od čega se živi, ali više nije ono od čega se bogati.

Indija, primjerice, i dalje ima ogroman dio stanovništva koje ore i sije, ali udio poljoprivrede u njezinu BDP-u pao je s preko 21% na nešto više od 16% u samo dva desetljeća.

Kina, koja hrani gotovo petinu svijeta, prošla je još bržu tranziciju – poljoprivreda joj sada čini tek oko 6,8% ukupnog BDP-a. Sličan obrazac vidi se i u Latinskoj Americi. Čile, zemlja vina i voća, prepolovio je svoj agrarni sektor na 3,3%.

Europa? Ništa drugačije. Francuska, najveći poljoprivredni proizvođač u Europskoj uniji, pala je s 1,9% na 1,3%. Nizozemska, i dalje svjetski gigant u izvozu hrane, drži poljoprivredu u granicama ekonomskog prosjeka – oko 1,65%. Čak je i Rusija, nekoć sinonim za žitarice, prepolovila svoj agrarni udio.

I dok brojimo postotke i grafikone, slika postaje jasna: Plodna zemlja više nije ono što pokreće svijet. Umjesto toga, svijet se preselio u gradove, tvornice i najnovije industrijske centre – servere. A ako pažljivo pogledate, primijetit ćete kako se stari obrazac ponavlja, samo s drugim igračima.

Solarne plantaže umjesto vinove loze

Jedna slika možda najbolje pokazuje koliko se svijet promijenio: vinogradi i maslinici, polja kukuruza i pšenice, sve više ustupaju mjesto poljima solarnih panela. Nije slučajno.

Iako bi voljeli vjerovati kako solarna energija dolazi s krovova i pustinjskih visoravni, a u stvarnosti, najveći solarni projekti niču ondje gdje je zemlja nekada rađala plodove – baš na obradivim poljima.

Zašto? Solarni paneli ne traže mnogo: ravan teren, dobru povezanost s mrežom i prostor koji se lako može prenamijeniti. I zato, danas, pod tim reflektirajućim površinama više ništa jestivo ne raste. Njihov plod je energija – gorivo za digitalni svijet.

Na prvu ruku djeluje kao dobra stvar: "čista" energija, obnovljivi izvori, svijetla budućnost. Ali, kao i obično, nije sve tako jednostavno.

Solarni paneli, ma koliko "zeleni", traže enormno mnogo prostora. Jedan megavatsat proizvedene energije od sunca traži u prosjeku 19 četvornih metara zemljišta.

Nuklearne elektrane, usporedbe radi, troše 0,3 četvorna metra za istu količinu energije. Čak i plinske ili ugljene elektrane, uz sve svoje mane, ostavljaju manji "prostorni otisak" nego solarne farme.

A opet, logika investitora je neumoljiva – na otvorenim poljima paneli se najbrže isplate, najlakše postavljaju i najduže traju.

A "najslađe" u svemu? Pod tim panelima ne raste ništa. Samo sjena, tišina i struja.

Nova polja, novi plodovi

No nije riječ samo o pejzažu, nego o cijeloj filozofiji rada. Nekada je svijet funkcionirao u ritmu prirode: sjetva u proljeće, žetva u jesen, zima za preživljavanje.

Danas nema godišnjih doba. Danas se živi u iteracijama. Sve se vrti oko ažuriranja softvera, treniranja modela, optimizacije algoritama. Polja se mijenjaju velikim podatkovnim centrima.

Nekada su najveći bogataši bili oni s najviše zemlje. Danas su to oni koji posjeduju najveće servere.

Umjesto traktora koriste se superračunala. Umjesto plugova – hardveri s vodenim hlađenjem. Algoritmi su nova zemlja. Podaci su novo sjeme.

A tvrtke koje razvijaju umjetnu inteligenciju danas stoje na istom mjestu na kojem su nekada stajali agrarni magnati.

Kad Sunce ponovno postane gospodar

I tu dolazimo do apsolutnog paradoksa – svijet u kojem sve izgleda digitalno, zapravo je u velikoj mjeri ovisan o najstarijem resursu: Suncu.

Bez energije nema umjetne inteligencije. Podatkovni centri, novi industrijski gradovi, ne mogu bez energije. A gdje se ona danas crpi? Na istim poljima gdje su nekada rasla žita i kukuruz.

U Abu Dhabiju se gradi jedan od najvećih podatkovnih centara na svijetu, s infrastrukturom koja pokriva 26 km² i planiranom potrošnjom energije od čak pet gigavata – više nego što troši cijela Srbija. Plan je da se u potpunosti napaja energijom iz solarnih panela i vjetroelektrana.

I doista, kada bi se poljoprivredna polja pod biogorivima, koja danas u mnogim zemljama gutaju hektare i hektare, zamijenila solarnim panelima, učinak po planet bio bi daleko bolji. Biogoriva, koliko god zvučala "prirodno", iscrpljuju zemlju, troše gnojiva, vodu i pesticide, a prinosi im nisu ni blizu onome što daju solarne farme.

No ispod njih, i dalje, ne raste ništa.

Kada tlo zamijenimo pikselima

I tu dolazimo do pitanja koje rijetko tko postavlja naglas, jer je previše neugodno:

"Što se događa kada svijet ostane bez oranica, a zatim i bez hrane?" Što će biti kada proizvodnja hrane više ne može pratiti rast populacije, dok polja postaju reflektirajuće površine koje napajaju servere, a ne želuce?

Da, umjetna inteligencija može riješiti mnoge probleme. Može predvidjeti vremenske nepogode, optimizirati lance opskrbe, pomoći u uzgoju hrane.

Ali jedno pitanje i dalje ostaje – i to ne pitanje hrane, nego smisla:

Ako budućnost postane mjesto u kojem sve funkcionira savršeno, ali je sve generirano, izračunato, virtualno, ako sve što nas okružuje bude samo simulacija, tko će nas podsjetiti što je stvarno? I hoćemo li u toj budućnosti još znati razlikovati što je stvarno, a što samo niz nula i jedinica?

Jer, možda ćemo imati energiju za tisuću svjetova i memoriju za milijardu misli, ali ako izgubimo sposobnost da osjetimo stvarnost – što će nam sve to?

Možda bismo mogli pitati duhove prošlosti, sjene sadašnjosti ili skice budućnosti, koji bi, za razliku od svojih prethodnika, do sudnjega dana vrtjeli glavom dok sasvim ne nestanu: "To je ovdje nemoguće."

Izvor: Forbes Srbija
Prijevod i prilagodba: Manager.ba