Unatoč zakonima koji propisuju sanaciju i obnovu zemljišta, većina rudnika u BiH ostaje napuštena bez rekultivacije – devastirani krajolici, zagađena voda i šutnja institucija postali su pravilo, a ne iznimka.
Posljednjih je godina Bosna i Hercegovina postala prava rudarska kolonija iz koje su deseci milijuna tona ugljena eksploatirani, a isto toliko čeka na odvoz. Osim onečišćenja okoliša, iza rudnika uglavnom ostaju opustošena i uništena zemljišta čiju je rekultivaciju i remedijaciju nužno hitno provesti. Međutim, stvarnost je posve drukčija.
Eksploatacija ugljena u BiH intenzivirana je prije nekoliko godina, odmah nakon početka rata u Ukrajini, kada je cijena ugljena na svjetskim burzama nezaustavljivo počela rasti. U takvim okolnostima BiH je postala interesna točka za eksploataciju ugljena, osobito za tvrtke iz Srbije, najčešće povezane s vlastima u Beogradu. Prva na popisu bila je Medna, rudnik ugljena u istoimenom selu koji u početku nije imao ni sve potrebne dozvole, a iz kojeg su se mještani, nedaleko od Mrkonjić Grada, većinom iselili. Kasnije su slijedili jedan za drugim – Bistrica i Bukova Kosa kraj Prijedora, Kamengrad kod Sanskog Mosta i brojni drugi, od kojih su neki već zatvoreni, poput onoga u Medni, jer su iscrpljeni kapaciteti.
Otpor lokalnih zajednica koje žive u blizini planiranih ili postojećih rudnika golem je, ali bez konkretnih rezultata – bez poštovanja ekoloških standarda i bez odgovarajuće reakcije nadležnih inspekcija koje bi trebale spriječiti ugrožavanje života i zdravlja stanovništva.
Više iznimka nego pravilo
Dosadašnja praksa pokazuje kako se u procesu rudarenja krši niz pravila i propisa, što dovodi do kontaminacije tla, vode i zraka. Osim onečišćenja, problem nastaje i zbog nedostatka sanacije zemljišta nakon završetka rudarenja. Neprovedba remedijacije i rekultivacije zemljišta više je pravilo nego iznimka. Nedostatak strožih propisa te neadekvatna ili posve izostala provedba postojećih zakona omogućuju da rudarske koncesije i njihova eksploatacija budu dodijeljene brzo, bez dovoljno pozornosti prema ekološkim i drugim standardima.
Zakon propisuje obvezu provođenja mjera remedijacije i rekultivacije nakon završetka eksploatacije, radi obnove narušenog prostora. Završne aktivnosti uključuju sanaciju terena, stabilizaciju tla, uklanjanje opasnih materijala i ponovno uspostavljanje funkcionalnosti prostora, a sve u skladu s planovima koje su prethodno odobrila nadležna tijela.
Međutim, stanje u Bosni i Hercegovini po pitanju primjene zakonskih propisa iznimno je loše, pokazuju studije Centra za životnu sredinu BiH, izrađene u okviru analize mogućnosti remedijacije i rekultivacije rudnika ugljena na području zemlje.
To je uglavnom posljedica potpune slabosti institucija, nedostatne kontrole i čestih sukoba između javnog interesa i političkih ili gospodarskih pritisaka. Iako zakonski okvir jasno propisuje obveze investitora u vezi sa sanacijom terena po završetku eksploatacije – uključujući izradu i provedbu projekta remedijacije, nadzor i vraćanje zemljišta u prihvatljivo stanje – praksa pokazuje da se ti propisi zaobilaze, selektivno tumače ili ostaju mrtvo slovo na papiru. Investitori, vođeni isključivo financijskim interesom, izbjegavaju te obveze jer zahtijevaju znatna ulaganja, osobito kada dobit od rudnika praktično prestane.
S druge strane, nadležne institucije, koje bi morale nadzirati i sankcionirati nepoštovanje zakona, često ne reagiraju zbog političkog utjecaja i korupcije, navodi se u studiji izrađenoj za potrebe Centra.
Bistrička noćna mora
Najbolji je primjer možda rudnik Bistrica, nedaleko od Prijedora, čije je otvaranje pratila kontroverza zbog nepostojanja svih dozvola investitora. Kasnije se sve pretvorilo u noćnu moru za mještane ovog potkozarskog kraja.
U Bistrici ne postoji asfaltirani ni betonirani plato predviđen za parkiranje i servisiranje strojeva. Tragovi nafte i naftnih derivata vidljivi su po cijelom rudniku, a neki su strojevi oštećeni i ostavljeni na licu mjesta. Osim strojeva, vidljivo je i onečišćenje manjim predmetima poput lanaca, dijelova strojeva, građevinskog materijala i sličnog otpada.
Gomile jalovine prisutne su po cijelom rudniku, a tragovi humusa ne postoje. Jalovina je pomiješana s ostacima ugljena, a na zapadnoj strani rudnika uočljivo je veliko aktivno klizište, nastalo zbog iskopavanja.
Također, primjetno je i loše stanje rijeke Crljenjače – voda joj je zamućena čak i kad nema rudarskih aktivnosti ni padalina. Korito rijeke je izmješteno, a nije moguće utvrditi je li to učinjeno u skladu s propisanom dokumentacijom.
„Završio sam Rudarski fakultet, ali mene nisu učili ovako provoditi rekultivaciju i remedijaciju zemljišta“, kaže Danijel Lazić iz Bistrice, potvrđujući da je eksploatacija ugljena obustavljena, ali da se nikakvi radovi na sanaciji ne provode.
„Potkopali su zemlju ljudima, a sud je presudio da rudnik nije kriv. I sada bismo mi trebali očekivati da netko zemljište vrati u prvobitno stanje. Ovo nije država, ovo je ništa. Ovo je pokušaj nečega“, kaže Lazić i nastavlja:
„Ne samo što nema rekultivacije, nego više nemamo ni vodu. Cijevi starog vodovoda i dalje vise u zraku, nitko ne dolazi, nitko ne reagira – nema države, nema inspekcije, nema ničega.“
Na papiru definirano, u praksi prekršeno
U Bistrici je projektom predviđena rekultivacija u nekoliko faza. Prva, tehnička faza, obuhvaća zatrpavanje etaža deponiranom jalovinom, zatim ravnanje i niveliranje humusnog sloja na površinama kopa i odlagališta. Druga faza je biološka rekultiviranje, koja počinje gnojenjem površina nekoliko dana prije sjetve. Potom slijedi sjetva mješavine trava i valjanje tla.
Pregledom stanja na terenu jasno je da ništa od navedenog nije provedeno, navodi se u analizi postojećeg stanja u BiH.
Ako je riječ o privatnom rudniku, vlasništvo često uključuje i zemljište. Privatne osobe uglavnom nemaju financijski interes za provedbu rekultivacije, osobito ako se naglašava javna korist takvog procesa. Ti procesi zahtijevaju i redovito održavanje, što vlasnicima nije u interesu. Zbog toga je potrebno uspostaviti mehanizam kojim bi privatno zemljište prelazilo u državno, odnosno u javno dobro, navodi se u analizi.
Što se tiče tvrtki koje su dobile koncesije za eksploataciju ugljena, one odgovaraju kako će se proces rekultivacije provesti prema planu. Međutim, tu nastaje rupa u propisima: koncesije se izdaju na 20 ili 30 godina, eksploatacija traje dvije do pet godina, a rudnik se u međuvremenu službeno ne zatvara – što ostavlja golem prostor za zloupotrebe.
Prazan hod za koncesiju od 30 godina
"Ako rekultivacija zemljišta nije provedena, bilo bi pošteno to zemljište prepustiti nekome tko je spreman to učiniti. No činjenica je kako su rudnici na papiru i dalje otvoreni, i po 30 godina, iako je eksploatacija završena“, kaže Damir Miljević iz Centra za održivu energetsku tranziciju RESET.
Kako su u BiH rijetki površinski kopovi koji su prošli cjelokupnu proceduru zatvaranja, potvrđuje i Denis Žiško, koordinator programa energija i klimatske promjene pri Aarhus centru u Sarajevu. On dodaje da se sada pod krinkom tzv. tranzicije pokušava izvući novac kroz solarne panele.
"Prvo treba donijeti prostorni plan, zatim ekološku dozvolu za rekultivaciju, pa tek onda početi raditi. Elektroprivrede u BiH sada pokušavaju nešto napraviti sa solarnim panelima, ali bez poštovanja propisa“, kaže Žiško, ističući kako je ideja o postavljanju solarnih panela na takve površine dobra jer bi spriječila širenje na poljoprivredno zemljište.
"Mnogi rudnici koji su zatvoreni prije 10 ili 20 godina nisu službeno zatvoreni jer procedura rekultivacije nije provedena. Imate površinske kopove zatvorene i prije 30 godina gdje je priroda sama odradila svoje“, dodaje Žiško.
Iskustva iz svijeta
U svijetu postoji niz primjera pretvaranja rudnika u jezera, botaničke vrtove, šume, solarne elektrane, rekreativne centre ili muzeje.
Upečatljiv je primjer u Kanadi – Butchart Gardens, koji se nalazi na mjestu bivšeg kamenoloma i danas je botanički dragulj s više od milijun posjetitelja godišnje. U Njemačkoj je Landschaftspark Duisburg-Nord, bivši industrijski kompleks pretvoren u avanturistički park. U regiji takvih primjera gotovo nema. U BiH se ističe malo jezero Radovan, južno od Novog Travnika – spontano nastalo, ali uspješan primjer prenamjene prostora, gdje je bivši rudnik željeza prirodnim putem postao jezero koje se koristi za ronjenje, plivanje i druge aktivnosti, a okolica je pretvorena u rekreativnu zonu.
Rudnik soli Wieliczka u Poljskoj izvanredan je primjer očuvanja rudarskog nasljeđa – nalazi se na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine, a spaja muzej i koncertne prostore. U Walesu je Big Pit National Coal Museum, također na UNESCO-ovu popisu. Rudnik je zatvoren 1980. godine, a sačuvan je u izvornom stanju bez dodatnih intervencija. Financira ga država, a posjetitelji mogu besplatno doživjeti autentično rudarsko iskustvo. Slično iskustvo nudi i Muzej Labin u Hrvatskoj, gdje je nekadašnji rudnik ugljena pretvoren u muzej.
Nije bilo prašine
BiH, unatoč postojećim propisima, nema učinkovit mehanizam za provedbu rekultivacije. Rudnici se često napuštaju bez ikakvih sanacijskih mjera, što uzrokuje kontaminaciju tla i voda, nestabilnost terena i gubitak bioraznolikosti. Primjeri iz svijeta i regije pokazuju kako revitalizacija može biti uspješna ako se temelji na dugoročnom planiranju, uključivanju lokalnih zajednica i inovativnim pristupima – od pretvaranja rudnika u jezera i solarne elektrane do stvaranja kulturnih centara i poljoprivrednih površina.
Taj neučinkovit sustav u BiH možda najbolje ilustrira rad inspekcijskih organa i lokalnih moćnika koje Denis Žiško vidi kao glavne karike u lancu takvog nakaradnog poretka.
"Mi se slomismo od prijavljivanja inspekcijama, a zapisnici su toliko smiješni da bi me bilo sram staviti potpis na njih", kaže Žiško, prisjećajući se zapisnika s jednog odlagališta šljake u Tuzli, gdje je priložio i videozapis s vidljivom prašinom.
"U zapisniku je navedeno da osoba odgovorna za to odlagalište sumnja u autentičnost snimke, jer u trenutku izlaska na teren nije bilo prašine. I tu je završila cijela priča", kaže Žiško, ilustrirajući apsurdnost čitavog sustava.
BHRT | Manager.ba
