Iz sadržaja časopisa za liderstvo i organizacijski razvoj qLife „Uspon regenerativnog društva“ (Jesen, 2018.). 

Težnju da se industrija učini „manje destruktivnom“ pronalazimo još u najranijim fazama industrijske revolucije kada su veliki zagađivači - tvornice i veliki parni strojevi - bili opasni za radnike pa su se zbog toga vremenom počele uvoditi razne kontrole kako bi se spriječile brojne nepotrebne bolesti i pogibije.

Od tada pa do danas, tipični odgovor na destruktivne učinke industrije ogleda se u pronalaženju „manje loših rješenja“.

Primjenom takvog pristupa vremenom je stvoren i poseban vokabular koji nam je svima dobro poznat: smanjiti, izbjeći, minimizirati, održati, ograničiti, zaustaviti.

Navedeni pojmovi već dugo vremena prevladavaju u svijetu ekologije i raznih ekoloških programa zaštite okoliša. 

Još u rano doba industrijalizacije, krajem 18. stoljeća, u javnosti se pojavio jedan mračni glasnik koji se odazivao na ime Thomas Malthus, a upozoravao je na eksponencijalni rast stanovništva i moguće razorne posljedice tog trenda na čovječanstvo.

Ne treba posebno naglašavati da u vrijeme oduševljenja radi naglog procvata industrije - kada se činilo da je konačno započela realizacija najviših ljudskih potencijala na dobrobit cjelokupnog čovječanstva, te kada se iskorištavanje planete u svrhu industrijalizacije smatralo „vrlo konstruktivnim“ pristupom - Malthusove crne prognoze nisu dobro primljene od svekolikog pučanstva. 

U Malthusovim vizijama nije bilo mjesta za sjajni, blistavi napredak, nego prije za tamu, oskudicu, siromaštvo i glad.

 

I dok je Malthus promišljao svoja mračna predviđanja o rastu populacije i ograničenosti resursa, drugi autori tog vremena zapažali su promjene u prirodi (i duhu) kao posljedicu širenja industrije. 

U 19. i 20. stoljeću spomenutu književnu tradiciju nastavili su Amerikanci George Perkins Marsh, Henry David Thoreau, John Muir, Aldo Leopold i drugi.

Od šuma Mainea, Kanade, Aljaske, Srednjeg zapada i Jugozapada ovi autori, koji su na istinski način zastupali „glasove divljine“, u pisanom obliku čuvali su voljene pejzaže i oplakivali njihovo uništenje potvrđujući uvjerenje da se - kako je Thoreau rekao - "u divljini krije očuvanje svijeta".

Marsh je među prvima osvijestio čovjekovu sposobnost da trajno uništi okoliš, dok je Leopold među prvima predvidio osjećaje krivnje koji još i danas dobrano obilježavaju ekološki pokret u cjelini: 

"Kada vlastite misli prenesem u tiskaru potičem sječu šume. Kada ulijem vrhnje u kavu, potičem isušivanje močvare za ispašu krava i istrebljenje ptica u Brazilu. Kada u svom Fordu pođem u lov ili promatranje ptica, uništavam još jedno zeleno polje na kojem će se podići naftna bušotina, a na izborima biram novog imperijalistu koji će mi osigurati gume. Povrh toga, ako sam otac više od dvoje djece potičem nezasitnu potrebu za još više tiskarskih strojeva, još više krava, kave i nafte… zbog čega će još više ptica biti ubijeno, još više stabala i cvijeća uništeno ili izbačeno iz svojih prirodnih staništa". 

Cijeli članak možete pročitati u novom izdanju časopisa qLife-a .

Vlastiti primjerak jesenskog izdanja qLife-a možete naručiti OVDJE .

O autorima: 

William McDonough, pripadnik je uske skupine vodećih svjetskih stručnjaka na području održivog razvoja.

Godine 1999. časopis Time proglasio ga je „Junakom našeg planeta“.   

Michael Braungart, doktor znanosti, dugogodišnji član Greenpeacea, osnivač EPEA instituta, suosnivač i znanstveni direktor MDBC - McDonough Braungart Design Chemistry te direktor Braungart Consultinga u Hamburgu.