Uzgoj lješnjaka može biti profitabilan, ali traži strpljenje, dobru strategiju i upravljanje rizicima. Važno je pratiti tržišne trendove i prilagođavati se promjenama u potražnji i cijeni lješnjaka. 

Koliko je lako ili teško uzgajati lješnjake i imaju li zemlje u okruženju tlo i klimu pogodnu za gajenje lješnjaka te koje su sve prednosti i mane ovog posla, pokušali su za portal Biznis.rs približili su oni koji su posvećeni ovom biznisu i poznaju tržišne prilike.

Među njima su poznati pjevač Alen Islamović, koji se paralelno sa pjevačkom karijerom, posvetio i uzgoju lješnjaka u okviru poduzeća Farma Islamović, i Aleksandar Mauković iz okoline Šida, koji se trudi unaprijediti poslovanje tvrtke Pam Promet, koju je njegov otac osnovao još 1993.

“Zahtjevno je, kao i svaki posao. Podrazumijeva veliku investiciju u startu, kupovinu zemljišta, sadnica, sustava za navodnjavanje, održavanje voćnjaka. Do prvog uroda treba dosta čekati, jer stiže tek u šestoj godini, i to je tek početak, pravi prihod kreće od desete godine”, kaže Mauković i dodaje kako su u Srbiji najzastupljenije sorte Tonda Gifoni, Tonda Romana, Tonda Nokioni i Enis.

Godišnje se u svijetu proizvede oko 1,1 milijuna tona lješnjaka, a Turska je najveći proizvođač, s udjelom od oko 70% ukupne svjetske proizvodnje.

Tonde su uglavnom za konditorsku industriju, dok je Enis više namijenjen za sirovu konzumaciju (bez prerade) i bolje se prodaje po marketima. Tonde su talijanske sorte, a Enis američka. Tvrtka Pam Promet lješnjak prodaje kao sirovinu, ali i u ambalaži, trgovinama zdrave hrane i marketima.

“Ukoliko ulazite u osnovnu preradu (odvajanje jezgra od ljuske) treba zadovoljiti visoke standarde. Lješnjak ne smije imati veću vlagu od šest posto, te skrivenu ili vidljivu trulež veću od jedan posto u šta se ubraja i ubod od stjenice (koji recimo u Italiji može ići do 10%), i još mnogo analiza koje mora obaviti akreditirani laboratorij”, objašnjava Mauković.

Kako je u pitanju zahtjevan posao, slaže se i Alen Islamović, koji je želio iskoristiti zemlju koju je naslijedila njegova supruga. Odluka o ulasku u posao s uzgojem lješnjaka bila je dodatno potaknuta savjetima bivšeg gradonačelnika Bihaća Emdžada Galijaševića. Lješnjaci se zalijevaju isključivo vodom iz rijeke Une.

“Nije baš jednostavno zabiti grančicu i tražiti od nje odmah plodove. Treba ispitati zemlju, obogatiti je stvarima koje fale u njoj, pogoditi kontinentalne sorte ljeske, čuvati ih i paziti od sedam do osam godina kako bi dočekao plod, a uz to boriti se sa bolestima, nametnicima, sušama, prevelikim količinama kiše, mrazovima.

S druge strane lješnjak danas uspoređuju sa zlatom. Koristi se u farmaciji i to u velikim količinama. Od njega se proizvode ulja za kozmetičke svrhe. Ljuska lješnjaka je najbolja kalorična vrijednost za proizvodnju peleta za grijanje, a korijen za uzgoj tartufa, ako to neko zna uzgajati. Jednom riječju, jedna fenomenalna biljka koja rađa od 80 do 100 godina i nudi veliko bogatstvo onima koji se brinu za nju”, otkrio je Islamović.

“Treba paziti kako se zalijevaju, previše vode nije dobro. Prskanja se obavljaju s dozvoljenim eko sredstvima, jer danas kada plod odnesete na analizu, očitaju vam sve šta ste radili na lješnjaku i oko njega, s čim ste ga hranili, prskali itd, objašnjava. Ipak kada se sačeka urod i zadovolji kvaliteta, prostora za distribuciju ima.

“Potražnja najviše ovisi od Turske, jer su oni najveći proizvođač na svijetu od 65 do 70%, a najveći svjetski kupac je kompanija Ferrero koja kupuje 30% svjetske proizvodnje (koja ima preradbene kapacitete u Turskoj i Italiji). Skoro pa se može reći kako oni neizravno diktiraju cijenu lješnjaka, smatra Mauković.

Sličnog je mišljenja i Alen Islamović koji kaže kako potreba za ovim koštunjavim voćem nikad ne prestaje, naprotiv, iz godine u godinu je sve veća. “Cijena mu svake godine raste od 15 do 20%. Svi smo mi mali proizvođači, ali kad se mali udruže, postaju gigant i postižu dobru cijenu na tržištu. Tko je hrabar i ima zemlje, treba sutra krenuti u akciju”, poručuje Islamović.

Manager.ba