SAVJETI
POVIJEST KATASTROFA: Ono kad teška vremena izvlače najbolje iz ljudi…
Manager.ba/poduzetnik.biz Svijet 08 travnja, 2020
Izvor fotografije:
poduzetnik.biz

Za svoju knjigu A Paradise Built in Hell, slavna spisateljica Rebecca Solnit proučavala je improvizirane, spontane reakcije ljudi iz “baze” na neke od najgorih svjetskih prirodnih katastrofa ili katastrofa koje su stvorili ljudi – kao što su npr. strašni potresi u San Franciscu i Mexico Cityju, Halifax eksplozija 1917. godine i napadi na Blizance 11. rujna/septembra. “Povijest katastrofa”, piše ona, “pokazuje da su ljudi u bȋti društvena bića, željna međuljudskih odnosa, svrhe i smisla.”

 

Lako je pogledati oko sebe i vidjeti kako je Covid-19 kriza probudila ono najgore kod nekih ljudi – od nagomilavanja stotine dezinfekcijskih sapuna do nepotrebnih društvenih okupljanja, unatoč smjernicama javnog zdravstva.

Ali takvo neodgovorno ponašanje je, duboko vjerujem, više izuzetak nego pravilo. I u ovoj krizi su pojedinci i zajednice pokazali kako najteže situacije izvlače ono najbolje iz ljudi, kao i iz njihovih organizacija.

Čini se da u svakom trenutku tame postoji bezbroj trenutaka svjetlosti – malih gesta suosjećanja u međuljudskim odnosima kojima ljudi pokazuju tko su, kako žele živjeti i što im je važno.

Za svoju knjigu A Paradise Built in Hell, slavna spisateljica Rebecca Solnit proučavala je improvizirane, spontane reakcije ljudi iz “baze” na neke od najgorih svjetskih prirodnih katastrofa ili katastrofa koje su stvorili ljudi – kao što su npr. strašni potresi u San Franciscu i Mexico Cityju, Halifax eksplozija 1917. godine i napadi na Blizance 11. rujna.

“Povijest katastrofa”, piše ona, “pokazuje da su ljudi u bȋti društvena bića, željna međuljudskih odnosa, svrhe i smisla.”

Istinski teške situacije, koliko god bile tragične, “stavljaju nas u opasne situacije koje zahtijevaju da djelujemo – da djelujemo altruistično, hrabro i proaktivno kako bismo preživjeli i spasili svoje susjede, bez obzira na to kakvo je naše političko opredjeljenje ili čime se bavimo u životu.”

Dok sam razmišljao o opažanjima Rebecce Solnit, sjetio samo se herojskog poslovnog čina koji mi je potkrijepio njezinu poruku. Dogodilo se to nakon uragana Katrina, koji je opustošio New Orleans i devastirao obalu Mississippija. Svakodnevna borba za preživljavanje trajala je tjednima i mjesecima – ne samo borba za pronalaženje hrane, odjeće ili pelena, već i za pronalaženje novca za plaćanje tih potrepština. Nije bilo struje pa sustavi kreditnih kartica nisu mogli  funkcionirati. Poplavljene su poslovnice banaka i uništeni bankomati pa nije bilo načina da se dobije novac.

Iz ove užasne situacije pojavio se nadahnut odgovor zaposlenika  Hancock banke, lokalne banke sa sjedištem u Gulfportu, Mississippi, osnovanoj još davne 1899. godine. U danima neposredno nakon Katrine zaposlenici tê banke su, uza svoje osobne krize, u više od 40 Hancock podružnica koje je uništila oluja, skupljali s podova mokar, blatnjav, prljav novac  i pospremali ga u plastične vreće za smeće. Spojili su perilice i sušilice na generatore, postavili redove ploča za glačanje i nježno čistili i glačali novac – doslovno su prali novac!

Potom su postavili sklopive stolove i nadstrešnice od cerade ispred podružnica i dijelili taj novac svima koji su to zatražili, iako je malo tko imao osobnu iskaznicu. Nije bilo kompjutorskog sustava pa su zaposlenici zabilježili ‘dug’ na komadiću papira s imenom, adresom i brojem socijalnog osiguranja svake osobe. U Hancockovoj improviziranoj akciji podijeljeno je više od 42 milijuna dolara tog “opranog” novca.

Ovaj spontan izraz domišljatosti i humanosti učinio je banku i njezine klijente ponosnima. Hancock banka natrag je dobila više od 99,5% novca koji je podijelila. Njezini depoziti i imovina su se povećali: kada su klijenti, ali i oni koji to dotad nisu bili, otišli u podružnicu kako bi vratili novac, bili su toliko zahvalni da su otvorili račun sa željom da to postane i “njihova” banka. CEO Hancock banke George Schloegel rekao je kako je usmena predaja o tom povijesnom projektu bila: “Bili ste tu kad sam vas trebao. To će odsad biti moja banka.” U godini nakon oluje, njihov depozit narastao je za 1,5 milijardi dolara.

U međuvremenu, Hancockova je poslovna strategija bila osnažena ovim potezom povjerenja. Banka  se oduvijek ponosila kulturom izrade planova za funkcioniranje u vrijeme prirodnih katastrofa, koje su dio života u tom dijelu svijeta. Od Katrine, filozofija “zadnji-zatvaramo-prvi-otvaramo” postala je temeljna vrijednost njihova brenda. Deset godina nakon uragana, direktori banke pozvani su na otvaranje burze dionica Nasdaq kako bi proslavili snagu regije i ponašanje svojih zaposlenika tijekom “najmračnijih dana na obali Zaljeva”.

Zaključak

Praktična dobra djela uvijek iza sebe ostavljaju pozitivan trag, kako na ljudskoj, tako i na poslovnoj razini. A takva djela imaju pozitivan učinak i na ljude koji ih čine – što su opipljivija, to su bolja. Stručnjaci koji proučavaju “prosocijalno” ponašanje, često govore o snazi  “volonterskog zanosa”, i “čistog altruizma”. Takvo zadovoljstvo, koje proizlazi iz nesebičnog pomaganja drugima, koristi i nama samima. “U tom smislu je zapravo teško učiniti nešto doista altruistično jer se uvijek osjećamo tako dobro nakon što smo napravili neko dobro djelo”, kaže Melanie Rudd, profesorica sa Sveučilišta u Houstonu.

Da, ovo su teška vremena koja nas plaše i testiraju naše snage, a vjerojatno će se i pogoršati prije nego što postanu bolja. No dok kimamo glavom gledajući neka nesmotrena ponašanja o kojima izvještavaju na vijestima ili odmahujemo rukom u očaju pitajući se kako naša tvrtka može napraviti bilo što u ovoj situaciji, inspirirajte se ovim primjerom navedenim u knjizi Rebecce Solnit i potražite načine, u okviru sadašnjih okolnosti, da vi i vaši kolege učinite nešto kako biste dali svoj pozitivan doprinos.

Tijekom svog istraživanja, Solnit je analizirala rad Charlesa E. Fritza, velikana modernih studija katastrofâ, grane znanosti koja se razvila nakon Drugog svjetskog rata i bila je zadivljena njegovim pogledima. Njegova najradikalnija premisa je da nas stvarna katastrofa na određen način ‘oslobađa’ jer daje svakom od nas priliku da izrazimo ono najbolje u sebi. Stapanje individualnih i društvenih potreba tijekom katastrofe, tvrdi Fritz, “pruža osjećaj pripadnosti i osjećaj jedinstva koji se rijetko ostvaruje u normalnim okolnostima”.

Zato dopustite da teška vremena izvuku iz vas i vaše tvrtke ono najbolje!

Tagovi: