U običnoj šalici espressa ogleda detaljna ekonomska mapa regije, od troškova najma lokala, poreznih opterećenja, prosječnih plaća pa i kupovne moći... 

Neizbježan jutarnji užitak uz šalicu kave postaje sve gorči, ali ne zbog okusa, već zbog njezine cijene, koja je sve veća na svjetskim burzama, a kvalitet i ne baš visok. Dramatičan skok cijena napitka, bez kojeg stoljećima dan ne može početi, ozbiljno prijeti odvikavanjem od navike. Posebno ako je ispijamo u nekom od lokalnih kafića, koji su svoje cijene nakon globalnih događanja korigirali.

Zato je logično pitanje, koliko košta vaše jutro i što cijena šalice kave govori o ekonomiji nekih gradova u regiji. Drugim riječima, može li se kroz mikroekonomiju lokalnog kafića sagledati i makroekonomija, ne samo grada već i države. Istraživanja pokazuju može, jer se u običnoj šalici espressa ogleda detaljna ekonomska mapa regije, od troškova najma lokala, poreznih opterećenja, prosječnih plaća pa i kupovne moći piše Blic. U trenutku kada posjetitelj ispija kavu u ljubljanskom kafiću za tri i više eura, njegov pandan u Sarajevu za isti napitak izdvaja tek nešto više od jednog eura.

Ova trostruka razlika u cijeni istog proizvoda otkriva suštinske ekonomske realnosti iza fasada nacionalnih statistika. A ta realnost kod cijena kave funkcionira kao precizan ekonomski barometar koji registrira stvarno stanje lokalnih ekonomija, razotkrivajući disparitete koje makroekonomski pokazatelji poput BDP-a često zamagljuju.

Istraživanje Blica u šest glavnih gradova regije – Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Podgorici i Skoplju – donosi jedinstvene podatke koji mapiraju ne samo ekonomske nejednakosti, već i dublje društvene obrasce, fiskalne politike i urbane fenomene koji oblikuju svakodnevni život građana Zapadnog Balkana.

Nominalne cijene tek su vidljivi vrh ekonomskog ledenog brijega. Ljubljana s prosječnom cijenom espressa od tri i više eura prednjači, slijedi Zagreb s rasponom od 2,2–3 eura, sredinu drže Beograd s 1,7–2,4 i Skoplje s 1,6, dok su Podgorica s 1,5–1,6 i Sarajevo na začelju, gdje ćete platiti do 1,2 eura. Brojke, međutim, dobivaju sasvim drugačije značenje kada se prevedu u "radno vrijeme" – minute koje prosječan građanin mora provesti na poslu kako bi zaradio za jednu šalicu.

Dok prosječan građanin Skoplja za espresso mora raditi 20 minuta, Podgoričanin izdvaja samo 14 minuta svojeg rada, iako je cijena u prijestolnici Crne Gore tek neznatno niža nego u glavnom gradu Sjeverne Makedonije. Ovakva analiza "minuta rada za kavu" pruža mnogo bolji uvid u stvarnu pristupačnost ovog napitka nego sama nominalna cijena.

Prvo zemljopis

Nina Pečnik iz Lubljane za Blic Biznis kaže kako cijena odražava kombinaciju kvalitete sirovine, usluge, lokacije i troškova poslovanja.

– Ljubljana spada među skuplje gradove u regiji, s višim troškovima rada, zakupa i poreza. Ipak, visoka cijena ne predstavlja prepreku za lokalne potrošače koji cijene kvalitet. Imamo stabilnu bazu domaćih gostiju koji nas posjećuju tijekom cijele godine zbog kvalitete, profesionalnog osoblja i ugodne atmosfere – navodi Pečnik.

Ako bismo išli dalje, vidjeli bismo i kako zemljopis grada značajno određuje cjenovne zone. Točnije, cijene šalice espressa ne variraju samo između gradova, već i unutar jednog grada – i to od centra k periferiji. 

Beograd pokazuje najveće razlike, odnosno kava u središtu je skuplja i do 50 % od one poslužene na periferiji. Espresso koji na prestižnim lokacijama Starog grada ili Savskog venca košta 295 dinara, u kvartovskim kafićima nekih drugih dijelova može se popiti za 140 do 180 dinara. Zagreb prati isti obrazac – od elitnih lokacija središnjeg trga, gdje je 3 eura, do jeftinijih novozagrebačkih naselja u kojima se kreće od 1,5 do 1,7 EUR.

Porezi, zakup i marže 

Gledano kroz anatomiju šalice kave i njenog raščlanjivanja cijene, pokazalo bi se kako strukture troškova otkrivaju iznenađujuće podatke o tome koliko stvarno plaćamo samu kavu, a koliko sve ostalo. Sama sirovina čini tek mali dio ukupne cijene – između 0,1 i 0,22 eura po šalici. Ljubljanski kafić može kupiti vrhunsku espresso mješavinu po cijeni od 30 i više eura po kilogramu, a makedonski nabavlja kavu za 10 do 15 eura po kilogramu, ali razlika u trošku sirovine po jednoj šalici ostaje minimalna.

Doktorica ekonomskih znanosti Gordana Bulatović za Blic Biznis navodi glavne faktore koji određuju ovakvu raznolikost u cijenama kave.

– To su zakup prostora, koji se kreće od 0,3 do 1,2 eura po šalici, i troškovi radne snage, od 0,2 do 0,9 EUR, isto po šalici. Porezi dodatno podižu krajnju cijenu, pri čemu hrvatski ugostitelji imaju najveće opterećenje s PDV-om od 25% i dodatnim porezom na potrošnju od 3%. Suprotno očekivanjima, Slovenija ima najnižu stopu PDV-a na ugostiteljske usluge u regiji – samo 9,5% – objašnjava Bulatović.

Kada se sve zbroji, dolazimo do zapanjujućeg raspona profitnih marži – od umjerenijih u Sarajevu i Skoplju do ekstremnih u Zagrebu, gdje prema analizi hrvatskog gastro portala Kult Plave Kamenice iz svibnja 2024. marže na espresso dostižu nevjerojatne postotke. Tim maržama se objašnjava kako najskuplja kava nije nužno i najkvalitetnija. Taj prefiks "najskuplje" ima ona koja se prodaje na najskupljoj lokaciji, u kojoj marže na kavu, u nekim zagrebačkim kafićima, dostižu 2.000–2.500 %.

Proizlazi kako u mikroekonomiji lokalnog kafića nalazimo mnogo preciznije pokazatelje ekonomske vitalnosti društva nego što to mogu biti oni apstraktni makroekonomski. Ono što ipak nije apstraktno, to je kako ne samo globalni trendovi i svjetske cijene, već i lokalno zakonodavstvo, porezna politika i mnoge druge začkoljice, jutarnji užitak u šalici kave sve više nam zagorčavaju okus na koji smo navikli.

Manager.ba