SAVJETI
Ne potcjenjujte vrijednost davanja povratnih informacija
manager.ba/ba.ekapija.com 28 studenog, 2022

Nema sumnje da mnogi od nas izbjegavaju da daju povratne informacije. Može biti neprijatno reći nekome da, na primjer, ima nešto između zuba ili negdje drugdje. U nedavnoj pilot studiji, manje od 3% ljudi je reklo istraživaču da ima trag, kao što je čokolada ili mrlja od karmina, na licu.

 

Osim pitanja u vezi sa izgledom osobe, povratne informacije uopšteno govoreći su vitalne za učenje i rast. Učenicima je potrebna povratna informacija kako bi mogli da poboljšaju svoje ocjene. Na radnim mjestima, povratne informacije od menadžera mogu poboljšati učinak. Takođe dajemo povratne informacije u svom ličnom životu - kada partneru kažemo da je kari koji su kuvali bio previše vruć, ili kažemo našoj djeci da budu ljubazniji.

Zašto onda ponekad nerado dajemo povratne informacije? Možemo se osjećati neugodno ili biti oprezni da bi povratne informacije mogle da uznemire osobu koja ih prima ili čak da naškodi našem odnosu sa njom.

Istraživači koji su sproveli gorepomenutu pilot studiju pretpostavili su da je još jedan razlog zbog kojeg možda nerado dajemo povratne informacije to što ne shvatamo koliko je to vrijedno za osobu koja je prima. Odlučili su da istraže ovu teoriju kroz seriju od pet eksperimenata, u kojima je učestvovalo blizu 2.000 učesnika. Njihovi rezultati su nedavno objavljeni u časopisu American Psychological Association of Personality and Social Psychology.

 

U prvom eksperimentu, istraživači su zamolili učesnike da zamisle da ili primaju ili daju povratne informacije u deset različitih situacija na radnom mjestu: na primjer, ako je njima ili nekom drugom hrana zaglavila u zubima, ili je bilo grešaka u kucanju u prezentaciji.

Istraživači su namjerno odabrali scenarije u kojima bi povratne informacije nekome pomogle - stvari koje bi se mogle brzo popraviti. Zamolili su učesnike da ocijene na skali od nula do deset koliko je vjerovatno da će dati povratne informacije ili koliko bi željeli da dobiju povratne informacije u scenariju.

Ocjene koje su ljudi dali su generalno bile veće kada je u pitanju njihova želja da dobiju povratne informacije, u poređenju sa vjerovatnoćom da ih daju drugima.

 

drugom eksperimentu, od učesnika je zatraženo da se prisjete situacija iz stvarnog života u kojima su dobili ili dali povratne informacije, ili su imali priliku da daju povratnu informaciju, ali to nisu učinili. Opet je postojala razlika u tome koliko su ljudi željeli povratne informacije i njihove spremnosti da ih pruže.

 

Treći eksperiment se odvijao u laboratoriji i uključivao je par prijatelja, cimera ili romantičnih partnera koji su pružali iskrene povratne informacije. Na primjer, jedan je drugom rekao da bi trebalo da bude prisutniji ili da im treba predugo da se spreme.

Dok je manje od polovine onih koji daju povratne informacije poželjelo da da povratnu informaciju kada im je dat izbor, 86% ljudi je željelo da dobije povratnu informaciju, ponovo pokazujući jaz između davanja i želje za povratnom informacijom. Primijetno je da su primaoci ocijenili povratne informacije kao veoma vrijedne.

 

četvrtom eksperimentu, istraživači su željeli da vide da li mogu da smanje ovaj jaz. Pokazalo se da je najefikasniji metod bio da se od učesnika zatraži da se prisjete prilike u kojoj su mogli da daju povratnu informaciju nekom drugom i da zamisle da sami primaju tu povratnu informaciju. Da li bi oni to željeli?

Stavljanje učesnika u poziciju primaoca povratne informacije značajno je povećalo vjerovatnoću da će onaj koji daje povratnu informaciju prepoznati potrebu i pružiti povratnu informaciju. Ovo sugeriše da naša nespremnost da damo povratne informacije ima dosta veze sa neuvažavanjem njene vrijednosti.

 

Posljednji eksperiment je ponovo uključivao parove ljudi koji su davali stvarne povratne informacije. Ovog puta, jedan član para je vežbao govor za takmičenje, dok je drugi bio zadužen da sluša i daje komentare. Da bi povratne informacije bile konsekventnije, dodijeljena je nagrada za najbolji govor. U različitim tačkama tokom ovog eksperimenta, i davaocima i primaocima su postavljana različita pitanja o želji i vrijednosti povratne informacije. Još jednom, istraživači su pronašli jaz između davanja i želje za povratnom informacijom.

Snaga ove studije leži u dosljednosti nalaza u nizu scenarija: zamišljene povratne informacije, sjećanja na stvarne povratne informacije i povratne informacije u laboratorijskom okruženju. Jasno je da ljudi generalno žele povratnu informaciju - ona im je dragocjena i omogućava im da se poboljšaju.

Međutim, ova studija ima neka ograničenja. Kao što autori priznaju, ne uzima u obzir efekte dinamike moći. Na primjer, povratne informacije od višeg menadžera mlađem kolegi biće veoma različite od povratnih informacija između prijatelja. Studija takođe ne uzima u obzir koliko često se daju povratne informacije. Prijatelj koji vam stalno govori kako da se poboljšate vjerovatno će vam brzo postati dosadan.

I naravno, nisu sve povratne informacije dobrodošle od strane svih ljudi sve vrijeme. Iako su povratne informacije bile generalno cijenjene i tražene u ovoj studiji, to nije u potpunosti bio slučaj. Dalje, učesnici koji su davali stvarne povratne informacije u ovoj studiji su to radili u vještačkom okruženju.

Na kraju krajeva, i dalje treba da budemo oprezni prilikom davanja povratne informacije ljudimo kako mogu da se poboljšaju. Konstruktivne povratne informacije treba da budu konkretne, djelotvorne i dostavljene na vrijeme. U mnogim slučajevima, pitati nekoga da li bi želio vaše povratne informacije može biti dobar početak.

Video
Specijalna bolnica Sv. Katarina
Iskustvo pacijenta – prevencija iznenadne srčane smrti
Specijalna bolnica Sv. Katarina
Centar za bolesti kralježnice - PLDD i kirurgija perifernih živaca
Specijalna bolnica Sv. Katarina
Dječja ortopedija – iskustvo pacijenta