Što nam donosi energetska tranzicija, na što smo se kao država obvezali, kako spriječiti štete i osigurati dobiti od nje, te postoji li model koji može ponuditi dugoročnu održivost elektroprivreda, pročitajte u zanimljivom i edukativnom intervjuu koji je dr. Džemal Hadžiosmanović iz Centra za regionalne ekonomske studije iz Mostara dao za BH reporter.

Što je energetska tranzicija?

Jednostavno rečeno, energetsku tranziciju možemo definirati kao proces koji će osigurati korištenje obnovljivih izvora energije i primjenu mjera energijske efikasnosti u finalnoj potrošnji energije. Navedeni proces može biti koncipiran na različite načine i u nekim slučajevima može donijeti štete bh društvu i ekonomiji, a u nekim slučajevima može donijeti velike benefite.

Dirigirani kaos 

U kojim slučajevima navedeni proces donosi štete, a u kojim benefite društvu i ekonomiji?

Štete uglavnom može donijet u slučajevima kada se odvija bez jasne vizije i kadA je prepušten modeliranju na bazi "dirigiranog kaosa", a benefite za društvo i ekonomiju može donijeti pametna energetska tranzicija koja osigurava pametan i uključiv ekonomski rast, te postizanje ciljeva održivog razvoja na što smo se već obavezali Pariškim sporazumom iz 2015.

Kako možete ocijeniti koji je model energetske tranzicije sada prisutan u Bosni i Hercegovini?

Ono što je evidentno i što se trenutno događa na terenu je model "dirigiranog haosa" koji ide na ruku bogaćenja bogatih od kojeg bh građani i ekonomija neće imati nikakve koristi, nego samo štetu. Ovakav pristup može dovesti do visokih cijena energije, gubljenja energetskog suvereniteta što će rezultirati većim siromaštvom građana i manjom konkurentnošću bh gospodarstva.

U suštini razni mešetari koriste nepostojanje dobrog sistema makroupravljanja koji trebaju uspostaviti entitetske vlasti kojim bi se navedeni proces kanalizirao na pravi način i donio dobrobit svima.

Kako dobro upravljati?

U čemu je ključ dobrog makroupravljanja?

Dobro makroupravljanje ili "good governance" je model koji nas vodi u pravcu pametne energetske tranzicije.

Ključ dobrog makroupravljanja leži u dobroj energetskom politici, koordinaciji pri izradi prostornih planova i izgradnje novih energetskih resursa, izradi realnih i provedivih strateških dokumenata. te modelima financiranja navedenog procesa.

Kada govorimo o dobroj energetskoj politici možemo reći kako su entitetske vlade uradile dobar posao i pripremile dosta dobar okvir za provedbu navedenog procesa. Neophodni zakoni su usvojeni, a podzakonski akti su u završnoj fazi. Navedeni zakoni daju snažan doprinos liberalizaciji tržišta energije na bazi prosumer-a i energetskih zajednica, što daje veliku šansu da energetska tranzicija u Bosni i Hercegovini može biti pametna.

Jedini rizik u ovom procesu može biti nemogućnost prihvata energije proizvedene od strane navedenih modela što zbog tehničkih, što zbog političkih razloga. Tehnički razlozi se odnose na činjenicu da je u nekim područjima distribucijska mreža popunjena i ne može primiti nove količine obnovljive energije.

Za ovaj problem su potrebne značajne investicije koje na kraju moraju snositi krajnji kupci kroz povećanje distribucijske mrežarine, što u konačnici utječe na trošak korištenja energije u finalnoj potrošnji. Drugi rizik koji smo označili kao politički se odnosi na strah elektroprivreda prihvatiti nove poslovne modele jer im utječu na prihod. Taj strah je djelomično razumljiv kod JP Elektroprivreda HZ HB Mostar koja ima 100 % čistu energiju u svom proizvodnom portfelju, ali nije prihvatljiv strah kod javnih poduzeća Elektroprivreda BiH i Elektroprivreda RS koje na bazi ovih modela dobivaju zero-capex energiju potrebnu za dekarbonizaciju koja u narednom razdoblju mora dobiti visoki prioritet zbog uvođenja CBAM-a (eng. Cross Border Adjustmnent Mechanisme) koji je EU uvela kako bi zaštitila svoju privredu.

Naime, svi proizvodi proizvedeni na bazi energije fosilnih goriva, te sama energija na bazi fosilnih goriva prilikom uvoza u zemlje članice EU podliježe navedenim taksama. Iako je ovaj mehanizam uveden radi Rusije i Kine, isti nije mimoišao ni Bosnu i Hercegovinu. Od ove godine je na snazi izvještavanje o količini emisija nastalih prilikom proizvodnje finalnih proizvoda, a od 2026. godine će mehanizam stupiti na snagu ukoliko ne uvedemo ETS sistem trgovine emisijama CO2, zašto postoje veoma mali ili nikakvi izgledi. Prema navedenom mehanizmu pored energije, oporezivat će se aluminij, čelik, cement i mineralna gnojiva.

Što se tiče izrade prostornih planova oni su uglavnom prilagođavani lokalnim i regionalnim moćnicima kako bi im se osigurao dobar "business case", ne vodeći računa o interesima lokalnih građana i lokalnih vlasti. Ta praksa mora prestati, u protivnom tranzicija će rezultirati izgrađenim postrojenjima koja možemo nazvati "regionalnim spomenicima korupciji", a koja će osigurati visoke cijene energije i put u još veće siromaštvo.

U ovom segmentu postoji još jedan ozbiljan problem koji se odnosi na nadležnosti kantonalnih i federalnih ministarstava građenja i prostornog uređenja. Naime federalni zakoni nemaju nikakvu nadležnost nad provedbom kantonalnih nego su jednostavno nadležnosti podijeljene prema snagama, odnosno naponskim nivoima pojedinih energetskih objekata. Tako da je sa višeg nivoa nemoguće utjecati na neke korekcije koje su neophodne da bi se izradili provedivi prostorno planski dokumenti.

Svi dosadašnji strateški dokumenti u energetskom sektoru su donošeni na bazi top-down (odozgo prema dole) pristupa. Praksu je potrebno hitno mijenjati, jer nije urodila nekim plodom. Uglavnom se strateška dokumentacija naručivala s ciljem pomoći nekim naučno-obrazovnim institucijama ili konsultantima koji su naplaćivali velike financijske iznose, a dali su veoma mali doprinos u strateškom smislu.

Prilikom izrade strateških dokumenata potrebno je uvesti nove modele koji će uvažiti i bottom-up pristup, a koji će prepoznati realne energetske projekte koje je moguće realizirati sa aspekta prostornih planova, utjecaja na okoliš, tehničke mogućnosti priključka i ekonomske isplativosti.

Pored navedenog posebno pažnju na bazi bottom-up pristupa treba posvetiti razvoju prosumer-a i energetskih zajednica koje trebaju nastati kao plod podizanja svijesti građana i demokratizacijeenergetskog sektora, te prepoznavanju lokalnih potencijala za primjenu mjera energijske efikasnosti.

Možemo slobodno reći da je nužno uvesti modele lokalnog energijskog planiranja gdje će glavnu ulogu preuzeti lokalni eksperti. Ako nastavimo sa dosadašnjom praksom izrade strateških dokumenata građanska energija će dobiti formalnu ulogu, a energijska efikasnost će se financirati na bazi opterećenja krajnjih kupaca, a ne na tržišnim osnovama koje nudi model pametne energetske tranzicije.

Što se tiče financiranja navedenog procesa, treba ga koncipirati kako bi osigurao što veće privlačenje privatnog kapitala i stvaranje novih lanaca vrijednosti. Isto je moguće osigurati kroz prosumer-e i energetske zajednice, ali i kroz SPV-(Društvo posebne namjere koje se formira radi realizacije jednog ili više projekata) u kojem građani, poduzetnici, institucionalni investitori i svi nivoi vlasti mogu biti dioničari ili vlasnici zelenih obveznica. Ovakvi modeli se mogu zaštiti od rizika putem dugoročnih ugovora o otkupu energije tzv PPA ili Power Purchase Agreement, što u suštini može dugoročno garantirati i prihvatljivu cijenu energije za krajnje korisnike.

SPV model pored privlačenja privatnog kapitala osigurava liberalizaciju tržišta, održivost elektroprivreda, ali i uspostavu energetski održivih gradova kao najefikasnijeg modela dekarbonizacije energetskog sektora u BiH i svjetskog trenda u privlačenju inozemnih investicija.

Ono što je najbitnije u ovom konceptu je kako se mobilizacijom privatnih financijskih sredstava smanjuje jaz između investicija i štednje, čime se potiče ekonomski rast koji je jako potreban ukoliko želimo osigurati financijska sredstva potrebna za efikasnu dekarbonizaciju i rješavanje socio-ekonomskih pitanja unutar rudarskih regija koja mogu nastati uslijed zatvaranja rudnika i termoelektrana.

Rješenje za Konjic, Jablanicu i Prozor/Ramu kao model

Zašto smatrate da je model energetski održivih gradova najefikasniji model dekarbonizacije?

Radeći prve studije sa prof Vjekoslavom Domljanom koje su trebale pokazati da Konjic, Jablanica i Prozor/Rama mogu biti energetski neovisne bio sam veliki skeptik, jer sam u početku vidio niz problema s kojima ćemo se susresti.

Neki problemi su se odnosili na stavove elektroprivreda po pitanju modela, neki na nedovoljne energetske i ljudske resurse u navedenim gradovima/općinama, a neki na financijske resurse. Ipak smo nakon mukotrpnog rada našli kompromisno rješenje koje će očuvati elektroprivrede, a građanima i lokalnim zajednicama osigurati čistu i cjenovno prihvatljivu energiju.

Rješenje smo zasnovali na formiranju ULET-a - Ureda za lokalnu energetsku tranziciju i uspostavi Lokalnog energetskog investicijskog fonda – LEIF-a.

ULET prije svega ima za cilj jačanje lokalnih ljudskih kapaciteta i podizanje svijesti građana o navedenom procesu, te uvođenje modela lokalnog energijskog planiranja. LEIF ima za cilj financiranje građanske energiju i uspostavu lokalnog tržišta energijske efikasnosti, te osiguranje mehanizama za borbu protiv energetskog siromaštva.

Kroz istraživački rad došli smo do saznanja kako navedeni fond podiže investicijski kapacitet općina i gradova, ali i subvencijski kapacitet koji može imati puno bolji efekt od planiranog sistema poticaja za prosumer-e i energetske zajednice koji se uspostavlja na entitetskoj razini.

Također, navedeni fond doprinosi i lokalnom razvoju kroz razvoj tržišta energijske efikasnosti, a posebno kroz stvaranje novih lanaca vrijednosti koji se mogu uspostaviti na bazi korištenja biomase i geotermalne energije.

Ono što je jako bitno naglasiti je kako je fond posebno poželjan u općinama i gradovima gdje se nalaze velike količine mineralnih sirovina jer na bazi navedenog fonda ili SPV-a se mogu iznaći jako efikasni modeli eksploatacije mineralnih sirovina, pa čak i efikasniji od onog u Varešu koji predstavlja najsvjetliji primjer inozemne investicije u Bosni i Hercegovini u poslijeratnom razdoblju.

Model eksploatacije mineralnih sirovina na bazi lokalnog investicijskog fonda i/ili SPV-a privlači privatni kapital domaćih građana te smanjuje investicijski jaz, a investitoru smanjuje rizik pri realizaciji projekta. Ono što je možda najbitnije u ovom konceptu je da dionice i obveznice navedenog fonda i/ili SPV-a mogu biti ponuđene na ozbiljnim međunarodnim burzama poput londonske, čime se razvija financijsko tržište  Bosne i Hercegovine i integrira u svjetsko, što može utjecati na povećanje inozemnih investicija.

Također, na bazi lokalnog investicijskog fonda općine i gradovi bogate mineralnim sirovinama mogu osigurati zelenu energiju za poslovne subjekte koji će vršiti eksploataciju navedenih sirovina, te ih tako zaštiti od CBAM-a. Navedeni fondovi u rudarskim regijama mogu osigurati i značajna financijska sredstva iz EU fondova koja će pomoći provedbu pravedne energetske tranzicije zasnovane na rješavanju socio-ekonomskih problema.

Pored navedenih modela u konceptu energetski nezavisnih gradova planirali smo i uspostavu SPV radi izgradnje proizvodnih energetskih objekata koji omogućuje elektroprivredama ostati tržišno zastupljene i osiguraju svoju dugoročnu financijsku održivost. Naime dionički udio u SPV–u pored elektroprivreda dioničari ili vlasnici zelenih obveznica mogu biti lokalni snabdjevači, lokalni investicijski fondovi, institucionalni investitori i sl.

U navedenom modelu SPV potpisuje PPA ugovor o otkupu energije sa lokalnim snabdjevačem, što lokalnom snabdjevaču-dioničaru u SPV-u može osigurati povoljnije uvjete kupovine, odnosno prihvatljiviju cijenu energije za krajnje korisnike. Zbog demokratske strukture upravljanja što može utjecati na manje troškove energije za krajnje kupce, poželjno je lokalni snabdjevač bude energetska zajednica građana. Navedeni model uz lokalni energetski investicijski fond može uspostaviti efikasne mehanizme za razvoj tržišta energijske efikasnosti i borbu protiv energetskog siromaštva. Pored projekata na bazi SPV-a, energetski nezavisan grad zahtijeva i razvoj prosumerskih postrojenja i postrojenja u vlasništvu energetskih zajednica, pri čemu značajan doprinos daju ULET i LEIF.

Dugoročna financijska održivost elektroprivreda

Zašto mislite kako model SPV-a osigurava dugoročnu financijsku održivost elektroprivreda?

Razlog leži u činjenici da elektroprivrede imaju relativno nepovoljne bilance gdje je amortizacija veća od investicija i u tom slučaju praksa na bazi korporativnog zaduživanja neće biti održiva. Pošto imovina u vlasništvu elektroprivreda gubi vrijednost zbog amortizacije, a i novim Zakonom o električnoj energiji je predviđeno izdvajanje djelatnosti distribucije iz korporacije, to će za inozemne investitore biti vrlo rizično kreditirati korporaciju, pa će isti poticati financiranje izgradnje novih objekata na bazi projektnih financija (SPV-a). Ovoj tvrdnji idu u prilog i visoki troškovi dekarbonizacije koji neće biti mali zbog troškova zatvaranje rudnika i termoelektrana. to nije realno nastaviti sa dosadašnjom praksom.

Zato kreiramo model projektnih financija ili SPV koji je otvoren i za druge dioničare, a koji se financira kupovinom vlasničkih udjela, emisijom zelenih obveznica, ali kreditnim zaduženjima. Sva kreditna zaduženja i svi rizici se pokrivaju iz tokova novca na projektu, što smanjuje rizike za kreditore. Model je otvoren za lokalne investicijske fondove, inozemne investitore i druge snabdjevače, a na bazi udruživanja više SPV-a omogućeno je formiranje nove elektroprivredne kompanije sa 100% čistom energijom, koja neće biti opterećena recidivima prošlosti.

Nije nam baš jasno ko su financijeri u navedenom modelu projektnih financija?

U ovisnosti od veličine projekta, kreditori mogu biti multilateralne financijske institucije, domaće i inozemne banke, ali i fondovi rizičnog kapitala tzv. strateški investicijski fondovi. Uvažavajući naprijed navedene činjenice za Bosnu i Hercegovinu bi najbolje rješenje bilo uspostava mješovitog Strateškog investicijskog fonda-SiF-a putem kojeg bi se financirali veći energetski objekti. Navedeni fondovi su uspostavljeni u više od 40 zemalja Svijeta (od Irske do niza afričkih zemalja), a u nerazvijenim zemljamasu stavljeni u funkciju prevazilaženja investicijskog jaza gdje su postignuti dobri rezultati u pogledu poticanja privatnih investicija i ekonomskog razvoja. Mogu se formirati kao javni i kao mješoviti, a značajan je njihov doprinos u povećanju efikasnosti javnog sektora. U nekim zemljama poput Irske (ali i nekih afričkih zemalja) su stavljeni u funkciju eksploatacije mineralnih sirovina pri čemu se dobit od izvoza istih kroz fondove ulagala u ekonomski razvoj. Model je poželjan i primjenjiv u Bosni i Hercegovini, jer bi značajno olakšao financiranje dekarbonizacije energetskog sektora. Navedeni fond mogu osnovati entitetske vlasti i putem budžetskih transfera, emisije zelenih obveznica i dionica osigurati akumulaciju kapitala po osnovu koje mogu postati vlasnici dioničkog udjela u energetskoj kompaniji, kompaniji za eksploataciju mineralnih sirovina, SPV –u i sl. Ovakvi fondovi nedostajuću količinu kapitala mogu osigurati i kreditnim zaduženjem kod AAA banke ili prodajom dionica na svjetskim burzama.

Kroz ovaj intervju ste nas uspjeli približiti pametnim rješenjima za energetsku tranziciju, ali nam ostaje nedoumica da li postoje alternative za navedeni model?

Kako bi Vam dao odgovor na ovo pitanje, moram prethodno naglasiti neke veoma važne činjenice. Naime, siguran sam da ste shvatili da ponuđeni model pored liberalizacije tržišta, mobilizira privatni kapital bh građana potičući postizanje veće stope privrednog rasta, osigurava financijsku održivost elektroprivreda, ali i pravednost energetske tranzicije čija je primarna misija zaštita građana od siromaštva, ali i rješavanje pitanja rudarskih regija. Zbog naprijed navedenih činjenica model se naziva pametnim. Kad su u pitanju rudarske regije model pored financijskih sredstava potrebnih za financiranje zatvaranja rudnika i termoelektrana, nudi prekvalifikaciju rudara za eksploataciju mineralnih sirovina i praktično se fokus tranzicije prebacuje tamo gdje je najpotrebniji.

Naravno, postoje i drugi modeli koji mogu efikasni, ali je pitanje mogu li biti pravedni.

BHReporter | Manager.ba