LJUDSKI RESURSI
Pokaži mi, da vidim koliko znaš!
Enisa Selmanović-Salkić Prodaja i menadžment 15 veljače, 2018

Učenje je cjeloživotni proces. Čovjek se uči dok je živ. Uči da bi živio. Živi da bi radio. I tako to. Ako ne učimo, nema nas nigdje. Ne pratimo, ne stižemo, ostajemo u prašini onih koji uče. Pa idu naprijed i još dalje. Dakle, moramo učiti da bi postali, opstali i napredovali. I ostavili trag. Negdje treba ubaciti i malo sreće, pa da još i budemo zadovoljni sa naučenim. Da svi oko nas budu zadovoljni. A, da komšiji crkne krava, jer naš mali je pametan i uči i sada ima upješnu karijeru. 

Svaki novi dan je prilika da nešto novo naučimo. Da nemamo predrasude. Da budemo otvorenog uma. Da dajemo prilike. Da zgrabimo prilike koje nam se pružaju. Izazov, borba i pobjeda. Sve stane u jedan dan. 

Kako to izgleda u stvarnosti. 

Slika prva: lijepo počešljana momčina, sa sve kravatom i aktovkom, dolazi na svoje radno mjesto. Prvi radni dan. Prvi posao. Prvi dan ostatka njegovog života. Dočekali ga lijepo, kako i priliči. Dali mu sredstva za rad. I neke gomile papira, sa kratkim motivacionim govorom ozarenog šefa: „Možeš ti to, nego šta da možeš!“. 

I trudi se momčina, bori se sa papirima. Slaže, premješta, arhivira, križa, cijepa, tu i tamo se i potpiše (hrabro, ali hrabre sreća prati). Žali se šefu, za nagradu dobije još papira. Onu prvu gomilu je tako lijepo sredio, šteta je ne nagraditi ga. Sredi momčina i drugu gomilu, sad već i pusti koju suzu (krišom, da ga niko ne vidi). Suzu nad mjesecima koje je proveo slažući papire kojima niko nije želio da se bavi. Suzu nad mjesecima u kojima ništa nije naučio. Suzu nad entuzijazmom koji je otišao i teško će ga vratiti nazad. 

Slika druga: momčina broj dva. Jednako dotjeran kao i naš prvi junak. Ista priča, prvi dan ostatka njegovog života. Dočekuje ga šef i kaže: „Sjedi, da nacrtamo tvoj put.“  I sjeli i crtali. Gdje je, gdje želi da bude, kako će tamo doći. Prava mala mapa sa sakrivenim blagom. S tim što blago baš i nije sakriveno, već znamo šta je to – oblikovan profesionalac, potpuno samostalan za rad. Put je zacrtan, znamo gdje idemo, znamo kako idemo, znamo ko nas vodi, a ko nam pomaže. Sve znamo. I krećemo. 

Zamislimo za čas, da je u obje ove priče isti glavni junak. A, vidimo da su dva različita završetka. Da ne kažemo, tužan i sretan kraj. U čemu je tajna? U organizaciji. 

Organizacija iz prve priče smatra da je dovoljno što je momčina dobio šansu (malo li je!?). Također, uvjereni su i da i ne može raditi ništa drugo osim baviti se hrpetinama papira (čitaj: glupih i besciljnih poslova). Jer, mlad je. Jer, nema iskustva. Jer, ne zna. A, sa njima neće ni naučiti. Rukovodioci iz prve organizacije se pomalo i boje. Ako ga nauče – smjeniće ih. Ako ga pokušaju učiti – brzo će shvatiti da ništa ne znaju. Ili da ne znaju dovoljno. A, kud' će onda sa polomljenim egom?

Organizacija iz druge priče smatra da je davanje šanse tek otvaranje vrata. Nije čak ni prvi korak preko praga. Samo su se otvorila vrata. A, kada otvorimo vrata, onda crtamo i put. Put rasta, razvoja, učenja, napretka. Put ostvarenja snova. Ovi rukovodioci se ne boje da prenesu znanje. Oni se nadaju da će i oni nešto naučiti. Velika razlika u odnosu na prve. 

Šta bi onda, bio pravi put? Učenje, učenje i još učenja. Pa, još učenja. I još učenja. Učite, podučavajte i naučite. 

Idemo redom.

Gdje smo – ne idite sa pretpostavkom da je naš junak na nuli. Da ne zna ništa. Zna on nešto, da ne zna ne bi bio tu gdje je sada. Recimo da je na jedinici. Na prvom koraku. Na prvoj stepenici ka gore. Vi mu pružite ruku. Ne potcjenjujte ga i ne precjenjujte. Budite objektivni. Razgovarajte sa njim. Pitajte sve što vas zanima. Pustite da vas pita sve što ga zanima. Tako ćete saznati šta on misli gdje je, a i lakše ćete mu objasniti gdje je stvarno. Realistično procjenite vještine koje već posjeduje.

Motivirajte ga i dodatno ohrabrite. Ne obećavajte mu kule i gradove, ne prepadajte ga sa lovačkim pričama o njemu nedostižnim pobjedama. Ne pretjerujte. Nađite mjeru, stavite se u njegove cipele. 

Gdje želimo da budemo – opet, realistično. Čak i najveći potencijali padaju pod pritiskom prevelikih očekivanja, snova i nadanja. Njegov put razbijte na male pobjede. Ne mora put biti ravna linija – od pripravnika do direktora.

Prva pobjeda neka bude – samostalno je uradio neki projekat. Samostalno je pripremio ponudu za kupca. Sa starijim kolegama prezentirao poonudu. Druga pobjeda neka bude – osmislio je novo rješenje za stari problem. Treća pobjeda neka bude – sam je pregovarao sa nekim manjim kupcem i zaključio prodaju. I tako dalje. Sve male pobjede prilagodite potrebama posla, vašoj organizaciji i kapacitetima našeg junaka. Nemojte ga pusiti da ide previše polako, dosadiće mu. Nemojte ga ni pretjerano lomiti, izgoriće. Nego, onako. Umjereni tempo, koji on može pratiti i koji vi možete pratiti. U moru zadataka koje imate, educiranje novog kolege je samo jedan u nizu. Ali, ne smije biti, a posebno ne smije ga pojesti operativa. Obavezno vodite računa o energiji. Zvuči hipijevski, ali njegov nivo energije može biti podstrek i za sve ostale, ali i pad. I za njega i za ostale. Umjereno, pozitivno, energično – ne isključuje jedno drugi i treće, nego sve zajedno i sve u isto vrijeme. Iako ovako izgleda konfuzno, vrlo je jednostavno.

Kako ćemo tamo doći – ovo je onaj put između sadašnjosti i budućnosti. Ovo je put. Ovo je i najvažniji dio priče. Ako ovo napravite kako treba, onda uspjeh neće izostati. Ako ovo zeznete, e pa zeznuli ste. Kako treba? Vrlo je jednostavno – znate gdje ste, znate gdje želite da budete i posljedično tome - znate i šta vam treba da dođete do željenog ishoda. Kada znate šta vam treba, onda znate i kako ćete doći do cilja. Zakomplikovala sam? Ne, i ovo je vrlo jednostavno. Da bi prešli put, pravite korake. Tako i do cilja koračate prelazeći prepreku po prepreku. Zacrtavate korake, određujete rokove i imenujete odgovorne osobe. Sve mjerljivo i politički korektno. Primjera radi: naš junak treba doći do tačke X, za jedan kvartal. Do tačke X će ga dovesti kolegica Y, jer je ona stručnjak za taj dio posla. Na kraju kvartala, kroz praktično testiranje i razgovor, možete procjeniti da li je junak stigao na tačku X i može li dalje. Naravno, obavezno je da na kraju svakog mjeseca unutar određenog kvartalnog perioda, redovno provjeravate kako napreduje učenje i ide li u pravom smjeru. Samo ako provjeravate i pratite, možete reagovati. Ako niste u toku, onda se stvari odvijaju svojom voljom. A, tu vam treba više sreće nego pameti. Zato, ne računamo na sreću, nego pratimo i reagujemo. Ne samo korektivno reagujemo, nego i pohvalom i motivacijom. 

I tako, korak po korak, pobjeda po pobjeda i naš junak s početka priče dobija velika i jaka krila da poleti u nove pobjede. Ne u novu orgnaizaciju, nego zajedno sa vama. Računam da ste usput i vi nešto naučili od njega, da ste poboljšali neki proces, riješili neki problem. Njegova svježa energija i vama je dala novu perspektivu. 

Vas nije bilo strah da ga naučite, sada možete biti ponosni i na sebe i na njega. I na organizaciju koja je juče oblikovala vas, a danas njega. 

Enisa Selmanović-Salkić

Autor opis: 
Voditeljica je pravnih poslova i ljudskih resursa u kompaniji Megamix. Pokrenula je i vlastitu kompaniju „Consultor“ za pružanje konzultantskih usluga i servisa kompanijama u domenu pravnih poslova i upravljanja ljudskim resursima.
Slika autora: 
O Autoru
Enisa Selmanović-Salkić
Video
Berislav Marszalek, Entrio
Imamo ljude koji strastveno rade...
februar 2024
ASA Bolnica Sarajevo
DAN KARIJERA ZŠEM-a
Individualnim pristupom studentima, stvaramo ohrabrene mlade intelektualce