Kuće i krajolik poput onih cestom uz Neretvu kroz nasade mandarina. Nema razlike, osim možda, što ove u Albaniji imaju dodatne ukrase - bar jedan bojler, zastave. Kažu, uz albansku, običaj je istaći i zastavu zemlje u kojoj je kuća "zarađena". 

Piše: Bojan Šunjić, Manager.ba 

Oni koji se sjećaju života za socijalizma sigurno se sjećaju i predodžbi o Albaniji građenih u desetljećima loših međudržavnih odnosa. "Nerazvijeni susjed nerazumljiva jezika, zemlja diktatora i bunkera", ali i rasadnik vrijednih zanatlija, pekara, slastičara... malih samostalnih poduzetnika.

Za takve, prvi susret s Albanijom koji počinje u srcu Prokletija, ulaskom iz crnogorskog Gusinja, činio bi se kao dokaz usađenim predrasudama. Granični prijelaz sazdan od prizemnih zgrada iz ranih pedesetih, službenici koji ne poznaju niti jedan drugi jezik osim albanskoga, dvadesetak metara asfalta, tek toliko da se vidi "s druge strane" i parkirani autobus vjerojatno stariji od posljednjeg svjetskog rata... 

Čarobni ples Cijevne

Upravo tako nas je dočekala Albanija te 2014. godine. Beskrajna prašnjava makadamska cesta kroz čudesa krajolika nabijena u dolinu između Kučkih planina i Prokletija. Između litica, kanjoni bistrih rijeka, drveni mostovi i poneka kuća uz cestu u rijetkim naseljima. Uz kuće bunkeri kojima je vrijeme dodijelilo neke druge uloge. Danas su kokošinjci, skladišta za alat...  

A onda se, negdje u ambisu, poput zelene juhe u plehanom tanjuru ukazala oaza. Selce. Živopisno mjesto bijelih kamenih kuća s odrinama, dvorišta puna smokava i šipaka, vrtovi s raštikom, crkva na brijegu, konji i jarci na putu, novi mercedes kojemu se sklanjamo s prašnjave ceste. I rijeka Cijevna. Široka dolina riječnog šljunka s jedva vidljivim tokom bistre vode u prikrajku. 

Tamara je, bar na zemljovidu, prvo veće mjesto u dolini. Mjesto sa školom, ambulantom, kafanom, benzinskom crpkom.... preciznije, jednim tankom u kućnom dvorištu pod odrinom. 

Tamara je bila neobično živa. Brda puna teških strojeva, mnoštvo radnika, ogromne kamene litice bačene u sunovrat. Gradila se cesta. Široka, asfaltna, moderna... Dalje niz nju, negdje iznad Tuzi, vrata Albanije za "običan svijet"... Moderna brza cesta, opskrbljene benzinske crpke, puk na ulici nakon nedjeljne mise... Kuće i krajolik poput onih cestom uz Neretvu od Metkovića do Opuzena kroz nasade mandarina. Nema razlike, osim možda, što ove u Albaniji imaju dodatne ukrase. Svaka bar jedan bojler, a neke i zastave. Svakojake. Kažu, uz albansku, običaj je istaći i zastavu zemlje u kojoj je kuća "zarađena". 

Vrijeme za treći svijet
 

Napuštajući sve širu prometnicu od Skadra ka Tirani, tu negdje, kod Milota, ceste vode u neki treći svijet. Sve do Burrela, više su bile nalik cestama kojih se sjećaju naši djedovi, s kamenim branicima, bezbrojnim zavojima i sklepanim štandovima po naseljima. Na njima, djeca prodaju kukuruze pokušavajući privući kupce gimnastičkim vragolijama s jedne na drugu stranu prometnice. 

I nisu samo štandovi s kukurizima uz cestu, bezbroj je i praonica. Četiri drvena stupa, limeni krov i perači koji dozivaju ama baš svaki automobil. 

U Burelu pazarni dan. puk nadire sa svih strana, svi natovareni što kupljenom što robom na prodaju. I povrćem i tepisima, i janjcima i pijetlima...

Tamo se vremena brže mjenjaju   

Pet godina kasnije, ponovno nas je put doveo do Albanije. Ponovno isti prijelaz kod Gusinja, ponovno dolina Cijevne. Ali, to nije bila ona Albanija. 

Umjesto prašnjave ceste dočekala nas je moderna asfaltna prometnica, kamene su kuće postale apartmanski smještaji, škole su obnovljene, ceste pune automobila. Na mjestima gdje pogled dohvaća klisure sada su moderni ostakljeni vidikovci uz cestu. Nestala su "čuda" zaspala u prošlosti, moderna sadašnjost vlada Albanijom.  

Ne vide se ožiljci diktature i komunizma. Umjesto oronulih socijalističkih tvornica uz cestu niču moderne privatne tvrtke, trgovine, servisi. Nestali su štandovi uz prometnice, zamjenile ih moderne trgovine. Benzinske crpke sada imaju trgovine, kafiće, restorane, smještaj...

Većinom sami, pa i novcem onih malih poduzetnika koji su nas nekada opskrbljivali kolačima i brzom hranom, zaboravljajući komunizam, tamošnji ljudi grade neku novu zemlju. Uz svo breme prošlosti koje nosi na leđima, Albanija "grabi" sigurnim koracima u svoju budućnost.

Fotografije su nastale rujna 2014. godine za vrijeme ekspedicije Nissan Macedonia 2014.

Manager.ba