"Jedini krivac za neuspjeh kompanije sam bio isključivo ja. Isti onaj čovjek koji je tu istu kompaniju stvorio... Za mene osobno sve je to samo jedno proputovanje kroz iskustva i zrenje.... Nažalost, prije nisam bio svjestan toga"
"Priznajem kako sam vremenom počeo osjećati blagu slabost u svome letenju. Mislio sam kako će proći. I do sada mi se to dešavalo. Slabost je dolazila i odlazila, postalo je sasvim uobičajeno u mom slučaju. Nisam posebno brinuo oko toga. Mislio sam… Već u sljedećem trenutku osjetio sam nemoć u svojim krilima, koja mi je ukazivala na strašan pad. Sloboda je polako nestajala. Nikada nisam tako brzo letio kao kada sam padao. Samo sam zatvorio oči i predao se. Pao sam. Krila su mi bila skršena. Bio sam bez snage, slomljen i nemoćan.”, prisjeća se Nihad Softić. Njegova priča je sve nego obična.
“Samo sam mogao promatrati i osjetiti svoje gaženje od drugih. Gazili su me oni nesretni i oni koji su mislili kako su sretni. Neki su me gazili zato što su željeli gaziti, neki slučajno, jer sam već bio na podu. Samo sam promatrao i u sebi tražio snagu ustati, skloniti se, dok me nisu zgazili do smrti. Tada, nešto me sačuvalo", ovim riječima Nihad Softić, bosanskohercegovački poduzetnik, pisac, putnik, govornik i filantrop u svojoj prvoj knjizi "Pola čovjek, pola Bog" opisuje trenutke kroz koje je prolazio nakon što je doživio poslovni krah.
Softić je imao 26 godina kada je pokrenuo vlastiti biznis i postao vlasnik računalne kompanije IT Computers koja je postala prepoznatljiva u Bosni i hercegovini i u cijeloj regiji. Osim što je tvrtka bila u samom vrhu, zavidan poslovni status je uživao i njen vlasnik koji je 2006. godine proglašen menadžerom godine u BiH. Nihad je bio na krovu svijeta u poslovnom smislu.
foto: Nihad Softić, privatna arhiva
Onda dolazi 2009. godina kada obavještava javnost o nesolvetnosti kompanije i nemogućnosti daljnjeg poslovanja kao posljedice snažnog utjecaja globalne ekonomske krize na daljnje poslovanje i razvoj kompanije. IT Computers odlazi u stečaj, a on, prema vlastitom priznanju, u duhovni i materijalni bankrot.
"Jedini krivac za neuspjeh kompanije sam bio isključivo ja. Isti onaj čovjek koji je tu istu kompaniju stvorio. Dakle, u meni su i jedan i drugi i krivac i zaslužni. Oba su me učinila onim što sam danas. Za mene osobno sve je to samo jedno proputovanje kroz iskustva i zrenje. Konačni cilj je uvijek bilo prosvjetljenje. Nažalost, prije nisam bio svjestan toga", kaže Softić u intervjuu za Forbes BiH.
Oporavak od bankrota u njegovom slučaju nije se dogodio preko noći. Trajao je nekoliko godina. Ali, umjesto lika tragičara u svom romanu, Softić, koji se u jednom razdoblju svoje mladosti bavio i košarkom i igrao za nekoliko bh. klubova, a košarka će ga odvesti na tri godine u Italiju, gdje će se i zaljubiti u kompjutere, izabrao je novi put. A on je prije svega značio kako prvo treba upoznati sebe, a tek onda početi razmišljati o novom biznisu.
"Razdoblje depresije i anksioznosti trajalo je pet godina. To je bio pakao! U tim trenucima želio sam samo jedno, umrijeti. Danas iz jedne sasvim drugačije perspektive duboko sam uvjeren kako je taj neuspjeh bio najbolja stvar koja mi se mogla u životu desiti."
"U životu sam često gubio jedno, da bih dobio drugo. Upravo u tom proputovanju između gubljenja i dobijanja, poraza i pobjeda, naučio sam nešto jako bitno, a to je, kako nije bitno koliko ste izgubili, nego kako ste iskreno halalili (oprostili). Bitno je samom sebi oprostiti, glavu podignuti i nastaviti dalje živjeti. U mom slučaju nije bilo alternative. Takav mi je karakter, neprestano moram ići naprijed. Mogu pokleknuti, ali nikada neću odustati. Imam san koji moram ostvariti”, kaže Nihad.
Nakon bankrota teškog 15 milijuna KM upisuje fakultet, zatim magisterij i naposljetku doktorske studije iz poslovne psihologije. Objavljuje tri knjige. Prvu – "Pola čovjek, pola Bog", zatim "Tajna svega" i "Ja narcis". Sve tri su bile njegov "lijek" i način za shvatiti što mu se i zbog čega dogodilo i kako bi pronašao odgovore na pitanje – što je to što on želi u životu.
Trenutno piše četvrtu knjigu - "Raskršće" koja bi trebala biti objavljena krajem ove godine. Knjiga govori o životnim raskršćima ljudi koji najčešće odustaju zbog nekoliko razloga, ali dva su najbitnija i to zbog velikog broja izbora i mogućnosti te prevelikog straha od neuspjeha.
Pad na vrhuncu poslovanja
Danas, kada vrati vrijeme unazad, prisjeti se 1998. godine kada je pokrenuo svoju tvrtku, te 2009. godine kada je morao proglasiti stečaj, te razmišlja bi li išta u svom poslu uradio drugačije. Kategorično tvrdi kako je to u njegovom slučaju nemoguće, jer se sve zbilo onako kako je i moralo.
"Početak kraja u slučaju IT Computersa dogodio se na vrhuncu poslovanja kada je kompanija zapošljavala gotovo 500 uposlenika i imala 60 prodajnih mjesta diljem BiH. Imali smo savršen biznis model koji je besprijekorno funkcionirao skoro 10 godina i koji je osim financijskog aspekta imao i širi društveni značaj kako bi se što većem broju građana BiH omogućila kupovina računala na mjesečne rate i to već od 10 KM mjesečno.”, objašnjava Softić za Forbes BiH.
"Istina, do pojave IT Computersa na tržištu je već postojala mogućnost kupovine elektroničke opreme i računala putem kredita, a najniže rate su bile od 80 do 100 KM. Međutim, kako su tada prosječne plaće bile oko 600 KM, nabava računala za većinu je bio samo nedokučiv san. Mi smo pomogli ostvariti te snove. Kreditne procedure su obavljali naši obučeni uposlenici, nije bilo potrebe da kupci odlaze u poslovne banke i završavaju komplicirane procedure. Bili smo pioniri u svemu što smo radili. Sve je bilo savršeno, do trenutka kada je prestalo biti zabavno.”, nastavlja.
Sve je počelo sa globalnom ekonomskom krizom 2008. godine, koja se nakon samo nekoliko mjeseci prelila i na BiH.
"Nažalost, kriza je prvo pogodila luksuznu robu, a time i naš poslovni model. Od 100 prodanih računala, 99 smo prodavali putem kreditnih linija. Banke su nam ukinule kreditne linije te smo ostali kao "riba na suhom". U listopadu 2008. godine imali smo mjesečni promet preko tri milijuna, a već u studenome 1.5 milijun. Takav strmoglavi pad je trajao sve do ožujka kada smo imali mjesečni promet od 500.000. Sve se odvijalo previše brzo i strmoglavo. Nažalost, kompanija je bila prevelika i troma za reorganizaciju. U tim i takvim trenucima čovjek može imati sve, nažalost ono što nema je vrijeme”, govori Nihad, koji je u tim teškim trenucima osim o sebi morao razmišljati i o svojim uposlenicima.
"Nismo bili kompanija nego zajednica koja se okupila oko ideje i misije. Bili smo obitelj. Na kraju našeg zajedničkog puta uposlenici su mi bili prioritet. Rastali smo se kao pravi drugari koje i dan danas rado viđam. Sve su to odgovorni ljudi koji su danas na vodećim pozicijama, ili su napravili svoje IT kompanije. Mnogi su uspjeli u životu”, kaže Nihad.
Uzbuđenje i želja za znanjem
Prije rata studirao je na Fakultetu za fizičku kulturu u Sarajevu. Aktivno je igrao i košarku. Ali, umjesto karijere u toj oblasti, on se pasionirano zagrijao za kompjutere.
"Pred Božić 1996. godine supruga i ja bili smo pozvani kod prijatelja na večeru. Ustvari, pravi razlog je bio da nam pokažu svoje upravo kupljeno računalo Compaq DeskPro, čudo od tehnologije, koje je uzgred rečeno u to vrijeme koštalo jedno malo bogatstvo. Pod vjetom da ništa ne diram, tu večer prijatelj mi je objasnio što sve računalo može raditi i koje su mu funkcije. U obilazak računala bila je uključena i kratka prezentacija tekst editora (MS Word) i programa za crtanje (Paint). Većinu stvari koje je spominjao nisam čuo, jednostavno ostao sam opčinjen tim čudom.”, govori Nihad.
"U tim trenucima bio sam preplavljen nekom zanimljivom kombinacijom emocija oduševljenja, zbunjenosti, ljubomore, nezadovoljstva što i ja nemam takvo računalo. Jedva sam čekao te noći oprostiti se od prijatelja kako bih pripremio strategiju za nagovaranje supruge kupiti isto takvo računalo. Novac za kupovinu nismo imali, ali smo imali mogućnost uzimanja kredita kako bismo ga otplatili, i to na tri godine. Tako je i bilo, nakon nekoliko dana bili smo u trgovini kućanskih aparata na kasi sa svojim računalom. Tijekom samog završavanja kreditne procedure morao sam svojoj supruzi čvrsto obećati nešto bitno – kako ga neću nikada rasklopiti. U suprotnom, rekla mi je sasvim ozbiljnim glasom, podnijet će zahtjev za razvod. Bez ikakvog oklijevanja sam pristao na to.”, priča Nihad.
"Tada sam želio shvatiti kako računalo radi. Danas sa istim žarom želim shvatiti kako čovjek radi"
"Sljedećeg jutra obišao sam sve sve kioske u gradu koji su prodavali časopise o računalima, uključujući specijalizirane trgovine knjiga i stručne literature. Kupio sam sve što sam mogao naći na policama. Nakon sedam dana moje računalo je bilo rasklopljeno i sklopljeno. Nisam si mogao pomoći, po cijenu i nepovoljnog scenarija po mene. Na sreću, brak je ostao sačuvan i traje, ali i moja mala tajna. Strast i uzbuđenje koji su u tim trenucima zavladali u mome životu je bilo nešto što zasigurno nikada neću zaboraviti. Jednostavno, tada sam želio shvatiti kako računalo radi. Danas sa istim žarom želim shvatiti kako čovjek radi!”, govori Softić.
Pokretanje nove tvrtke
Neovisno o svermu što je preživio, nikada nije razmišljao kako ne želi više pokrenuti novi biznis. Poslije oporavka, "naoružan" svim iskustvima kroz koja je prošao, nekoliko godina nakon stečaja, pokreće novi poslovni projekt, osniva School & School, multidisciplinarnu školu posvećenu posmatranju, otkrivanju i razvijanju talenata kod djece. Trenutno u sastavu School & School, kako u osobnom, tako u franšiznom vlasništvu postoji 12 škola. Između ostalih gradova postoje škole u Sarajevu, Beogradu, Sofiji, Mostaru, Tuzli…, u kojima djeca putem finih, primjenjenih i tehničkih znanosti pronalaze svoju nadarenost i strast prema određenoj disciplini koja će im olakšati odabir buduće akademske i profesionalne karijere.
Nihad je danas u ovoj, obiteljskoj tvrtki, član uprave, suosnivač je i predsjednik istoimene neprofitne organizacije čiji je osnovni cilj unapređenje obrazovanja, a također je i osnivač Centra za harmonizaciju zdravog življenja Life Tomorrow.
"Obrazovanje je nešto što ima višu svrhu za koju se vrijedi boriti, posebno jer odgajamo nove generacije, nadam se i bolje. Za mene osobno, obrazovanje je jedina stvar koja može promjeniti ovu regiju. Unaprijediti, produhoviti je”, kaže Nihad koji priznaje kako je sada drugi čovjek u odnosu na vrijeme kada je bio na vrhuncu uspjeha s računalnom tvrtkom.
"Najteže je prvi put propasti. Svaki naredni neuspjeh postaje obavezan dio budućeg uspjeha.”
"Iznad ponora svi se mi mijenjamo. Nakon takvog dramatičnog iskustva, kao što je bilo moje, čovjek postane imun na bezbroj drugih iskušenja. Znate, najteže je prvi put propasti. Svaki naredni neuspjeh postaje obavezan dio budućeg uspjeha.”, kađe Nihad Softić.
“I kada sam letio, i kada sam padao nikada nisam smetnuo s uma jednu stvar. Nikada nisam prestao učiti!”, kaže Softić čija životna priča mnogima može poslužiti kao inspiracija, neovisno o tome što su svaka pojedinačna iskustva drugačija, a svakom čovjeku njegov ponor najdublji.
“Izlaz uvijek postoji! To ja najbolje znam. Također, u potpunosti razumijem ljude koji zapadnu u takva stanja, teško je se izvući nakon dramatičnih iskustava. Ja to zovem procesom sazrijevanja. Problemi u životu nikada ne odlaze dok nas nečemu ne nauče”, kaže, dodajući kako savjet koji može dati mladim ljudima koji osjećaju kako rade posao koji ne vole ili se još uvijek traže u moru zanimanja je jedan: "Ne žalite se. Prekvalificirajte se!”
S 13 godina znao je, priča nam, kako u životu želi nešto više. Kao dijete, promatrao je radnike koji su prolazili pored njegove kuće. Svakog dana, u tri sata, osim vikendima, kada je bio posvećen dječijem životu, igri. Posmatrao ih je sjeća se, iz dana u dan, analizirao njihov govor tijela, hod, odjeću, slušao razgovor između njih. Zamišljajući njihove živote, shvatio je što ne želi u životu.
“Nisam želio rutinu. Želio sam slobodu!”, govori Nihad.
To je samo isprika
Ne sjeća se kada je zaradio svoj prvi novac, ali se sjeća kako je svoju prvu tvrtku pokrenuo tako što je otišao u banku i tražio kredit od 6.000 KM.
"Zaista, niti u jedan projekt nisam krenuo a da nisam posudio novac i tako krenuo u avanturu. Zvuči nevjerojatno, čak suludo, posebno za novu generaciju koja smatra kako mora imati stotine tisuća ili milijune maraka kako bi pokrenuli posao. To je samo isprika.
Kada duboko u sebi vjerujem u nešto tada se ne plašim nikakvih izazova, fokus mi je 100% usmjeren prema tom cilju, na kraju, za tu svoju ideju bih i život dao. U životu sam shvatio jednu bitnu stvar: "Ukoliko je nešto suđeno, Bog pronađe put". Moje je uraditi sve što je u mojoj moći, prestali dio prepustim dragom Bogu. To je tajna privlačenja!”
foto: Nihad Softić, privatna arhiva
A na pitanje u čemu vidi poslovni potencijal kada je Bosna i Hercegovina u pitanju odgovara:
“Duboko u sebi vjerujem to je turizam!”
Trenutno je u okviru svoje škole angažiran na dva projekta. Prvi je Spectrum Academy, terapijsko-inkluzivni cjelodnevni program za djecu u spektru koji ima za cilj istraživanje i razvoj metoda dijagnosticiranja i tretiranja neurorazvojnih poremećaja kod djece krenuvši od poteškoća u govoru, poremećaja pažnje, ponašanja, učenja, pamćenja, komunikacije, autizma…Drugi je School & School International, ideja koja promovira studijsko putovanje učenika u London (Oxford, Cambridge), New York i Boston (Harvard, MIT,..) te boravak, upoznavanje drugačijih kultura, te umrežavanje učenika škole sa stanovnicima svijeta.
Ovogodišnji cilj - 1.200 kilometara planinarenja
Nihad je danas uspješan čovjek i od statusnih simbola sebi može priuštiti mnogo toga, no, vjeran je i dalje svom starom Minnie Morrisu za kojeg kaže kako ga ne bi promijenio ni za šta na svijetu.
"U njemu sam najviše suza isplakao. U njemu se dogodio trenutak kada sam nakon poslovnog neuspjeha krenuo na kavu shvativši, kako pored svih milijuna koje sam do tada napravio s IT Computersom, nemam u džepu ni za kavu. To je trenutak kada sam prihvatio kako sam i materijalno i duhovno propao. Prihvatio sam ono što jeste, priznao kako sam nitko i ništa. Tada sam shvatio kako sam dotakao dno, te kako nakon pada preostaje samo jedna stvar – "ponovni let". To je bila katarza!", kaže Softić.
Uživam u svojoj obitelji, posebno unucima. Pišem. Putujem po svijetu. Vozim svoj motor. Posjećujem propuštene koncerte na koje sam ranije želio ići ali nisam stizao od ciljeva. Preko ljeta dnevno vozim biciklo oko 40 km, jednom godišnje vozim biciklo od Gračanice do mora (oko 300-400 km). Zimu volim iskoristiti za "hiking" sa svojim učenicima u School & School, te svakih 15 dana individualno prepješačim 50+ km dnevno. Za 2024. godinu postavio sam si cilj, a to je 1.200 "hiking" km.
Na kraju uživam u svojoj autonomiji biti ono što želim biti. To podrazumijeva slobodu raditi ono što želim, s kim želim, kada želim, gdje želim. Za mene nema većeg bogatstva od slobode!, zaključuje.
Prilagodba: Manager.ba
