INDUSTRIJA VRIJEDNA MILIJARDI
Zemlji prijeti nestašica ključnog resursa
Manager.ba/jutarnji.hr Svijet 13 lipnja, 2018

Pijesak je jedno od najkorištenijih prirodnih dobara, a on nestaje jer ga trošimo brže nego što ga naš planet može proizvesti, piše Business Insider. Točnije, godišnje potrošimo oko 50 milijardi tona pijeska, što je duplo više nego što ga sve rijeke svijeta proizvedu. Naime, iako baš i ne razmišljamo o pijesku, koristimo ga na dnevnoj bazi. Primjerice, ovaj članak čitate upravo s nečega što je napravljeno od pijeska.

On ima vrlo široku primjenu. Nakon zraka i vode, pijesak je jedno od najkorištenijih prirodnih dobara, a trošimo ga čak više i od nafte. Koristi se u proizvodnji elektronike, stakla, nafte (postupkom zvanim frakturiranje), hrane, vina, pasti za zube, kozmetike, papira, boje, plastike i mnogih drugih proizvoda.

Pijesak u građevinarstvu

No, najviše se koristi u građevinarstvu. Ondje se koriste veoma velike količine pijeska kako bi se umiješali beton i asfalt te proizvele cigle. Beton, primjerice, čine oko 10 posto cementa, 15 posto vode i čak 75 posto pijeska. Tako je za izgradnju kuće prosječno potrebno 200 tona pijeska, za bolnicu oko 3 tisuće tona, dok se za samo kilometar autoceste potroši čak 10 tisuća tona pijeska. A izgradnja svega navedenog raste iz godine u godinu jer je gradova sve više i sve su veći, pogotovo u zemljama u razvoju.

Najveći potrošač pijeska je, kao što se može pretpostaviti, Kina, a ta ga država ne koristi samo za beton i izgradnju nebodera, već i za teritorijalno širenje. Naime, osim gradova, Kina je uz pomoć pijeska izgradila i otoke u Južnokineskom moru, a u tome nije jedina. Primjerice, Palmini otoci i umjetni arhipelag Svijet u Dubaiju najveći su projekti izgradnje otoka za koje je bilo potrebno čak 186,5 milijuna metara pijeska. No, ono što je nevjerojatno jest da je Dubai, koji doslovno ima pijesak pod nogama, za te projekte morao uvesti pijesak.

Dvije vrste pijeska

Da pojasnimo, iako pijesak postoji na mnogim dijelovima svijeta i to u enormnim količinama, nije svaki pijesak pogodan za građevinarstvo. Naime, pijesak iz pustinja je beskoristan budući da erozije vjetra čine pustinjska zrnca pijeska presitnima i “preokruglima” za građevinarske svrhe. Tako se koristi isključivo pijesak iz ležišta u jezerima, rijekama i morima (čija su zrnca uglasta i povezuju se poput puzzli), a njega naravno nema dovoljno te su mnoge zemlje koje žive na pijesku, poput Saudijske Arabije, Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata, prisiljene uvoziti pijesak kako bi mogle izgraditi silne nebodere kojima se diče.

Posljedično, crpljenje pijeska postalo je industrija vrijedna 70 milijardi dolara koja je dovela do mnogih problema. Jedan od njih je gubitak mikroorganizama kojima je pijesak na dnu voda dom zbog čega neke životinjske vrste ostaju bez hrane. Tako su stanovnici područja oko jednog od najvećih kineskih jezera Pojang ostali bez određenih prehrambenih proizvoda budući da je crpljenje pijeska uzrokovalo odumiranje jezerskog života. Osim toga, crpljenje pijeska uzrok je i mnogih poplava i drugih prirodnih katastrofa poput oluja i tsunamija, a najbolji primjer za to je Šri Lanka. Naime, istraživanja su pokazala da je upravo intenzivno crpljenje pijeska uzrok tsunamiju koji je 2004. poharao ovu otočnu državu. Iz tih su razloga vlade diljem svijeta počele regulirati i ograničavati crpljenje pijeska.

Pješčana mafija

No, to je dovelo do novih problema – ilegalnog crpljenja i razvoja crnog tržišta pijeska. Crno tržište pijeska vrijedno je 2,3 milijarde dolara godišnje, a najrazvijenije je ono u Indiji gdje je najjača kriminalna organizacija tzv. “pješčana mafija”. Naime, radi se o grupi poduzetnika, vozača i raznih kriminalaca koji zapošljavaju oko 75 tisuća siromašnih Indijaca. Zaposlenici pješčane mafije 12 sati dnevno zarone po otprilike 200 puta i rukama iskopavaju pijesak za bijednih 15 dolara po napunjenom brodu.

Osim toga, ilegalno crpljenje pijeska uništilo je cijele otoke. Tako je čak 25 indonezijskih otoka jednostavno nestalo zbog izvoza pijeska s njihovih plaža u Singapur, koji je tim pijeskom povećao svoj teritorij za oko 20 posto. Tek 2010., odnosno 50 godina kasnije, Indonezija i Malezija su zabranile izvoz pijeska, a brojni malezijski državnici uhićeni su za primanje mita i seksualnih usluga za ilegalni pijesak.