Radni kolektiv Energoprojekta, nekadašnjeg građevinskog giganta SFRJ; foto: Energoprojekt
Izložba o arhitekturi Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije otvorena je 15. srpnja u prestižnom Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku kojom će biti predstavljene markantne građevine u betonu koje su obilježile gradove bivše države.
Postavka će biti posvećena arhitekturi stare Jugoslavije u periodu od samog završetka Drugog svjetskog rata, pa sve do Titove smrti 1980. godine.
Karakteristike ovdašnjeg socrealizma doprinijele su tome da postavka ponese naziv Toward a Concrete Utopia (Ka betonskoj utopiji), a posebnu pažnju izlagača dobile su žene koje su stvarale i gradile upravo u ovom periodu.
Položaj i uloga žena u arhitekturi uvjetovani situacijom u društvu poslijeratne zemlje
Tek nekoliko godina po završetku rata žene su zakonski dobile ravnopravan status u odnosu na muškarce, te se rodna nejednakost tehnički nije više smatrala autonomnim pitanjem.
No, kako se navodi u opširnom članku Metropolis magazina, u praksi je postojao veliki disbalans koji je ometao napredovanje žena na rukovodećim pozicijama, a arhitektonska profesija nije bila izuzetak.
Na primjer, 1971. godine se na menadžerskim pozicijama u arhitekturi nalazilo tek 10% žena.
Sve su to razlozi zbog kojih su žene arhitekte iz ovog doba rijetko poznate javnosti.
Svetlana Kana Radevi projektovala je hotel Podgorica (1967) koji se može opisati kao primer brutalizma; foto: Valentin Jeck, 2016, za MoMA
Domaćinstvo po ženskom modelu
Još jedna česta prepreka profesionalnom napretku žena u doba socijalizma bilo je to što su one bile dvostruko opterećene.
Od njih se sada zahtijevalo i da rade puno radno vrijeme, ali i da po povratku s posla, zavrnu rukave i vode domaćinstvo.
Slovenačka arhitektica Branka Tancig Novak (1927–2013) u ovom izazovu našla je inspiraciju za inovativne projekte, te se danas njeno ime vezuje za razvoj prefabriciranih modela kuhinja koje su u velikoj mjeri pomogle modernizaciju domaćinstva.
Žene koje su se izborile za zasluge
Nisu svi projekti na kojima su radile žene nužno pripisivane njihovim autoricama.
U to vrijeme bilo je sasvim uobičajeno za žene arhitektice da ostanu bez zasluga za projekte na kojima su radile.
Srećom, postoje i veliki izuzeci iz ove prakse, te ćemo se u nastavku fokusirati na njih.
Jedna od njih bila je Svetlana Kana Radević (1937–2000) čiji je rad ušao u centar pažnje nakon što je njen projekat pobijedio na konkursu za dizajn Hotela Podgorica u glavnom gradu Crne Gore, a kasnije i Hotel Zlatibor.
Kasnije je ostvarila veliki uspjeh u inostranstvu i sarađivala sa velikim imenima sa svjetske arhitektonske scene.
Hotel Zlatibor u Užicu po projektu Svetlane Kane Radević (1981); foto: Univerzitet u Podgorici
Kako se preuređivalo Skoplje
Arhitektica Mimoza Nestorova-Tomić (rođena 1929.) odigrala je veliku ulogu u preuređivanju i rekonstrukciji Skoplja nakon zemljotresa 1963.
Ona je tada blisko surađivala sa slavnim japanskim arhitektom kakav je Kenzo Tange, a kasnije je postala Insituta za planiranje u tom gradu.
Razvoj njene karijere i činjenica da su joj se joj se još u to vrijeme pripisivale zasluge za rad predstavljaju svijetao primer u arhitektonskoj praksi SFRJ.
Nažalost, to se ne može reći za današnji izgled centralnog Skoplja.
Arhitektica u vrhu Energoprojekta
Jedna od najuspješnijih žena arhitektica iz perioda nakon Drugog svetskog rata je bila Milica Šterić (1914–1998).
Kao jedna od vodećih u Energoprojektu, Milica je nagledala velike i važne urbanističke projekte u Jugoslaviji i inozemstvu.
Nakon desetljeća rada u Energoprojektu, postala je asistent generalnog direktora i dizajnirala njeno prvo sjedište, čuvenu zgradu Energoprojekta (kasnije Beobanke) u Beogradu.
Nakon raspada velike Jugoslavije, ekonomske krize i konflikta koji su potom uslijedili, važni arhotektonski projekti poput zgrade Energoprojekta i Hotela Podgorica danas se nalaze u izuzetno lošem stanju, bez naznaka da će se ono popraviti, a to je sudbina brojnih građevina nastalih za vrijeme socijalizma.
Žene koje su utabale stazu budućim kolegicama
Dodali bismo i to da je u ovo vrijeme u mirovinu otišla Jelisveta Načić (1878 – 1955.), prva arhitektica u Srbiji i prva studentica arhitekture Tehničkog fakulteta u Beogradu.
Tijekom svoje karijere, Jelisaveta je projektirala stambene zgrade i javne prostore.
Radila je na uređenju Kalemegdana i Terazija, projektirala staru bolnicu za tuberkolozu, te crkvu Svetog Aleksandra Nevskog i zgradu osnovne škole „Kralj Petar Prvi“ u Beogradu.
Kako se ističe u projektu Kakva ženska!, Jelisaveti je tek poslije Drugog svjetskog rata, na inicijativu Saveza arhitekata Jugoslavije dodijeljena mirovina, kao i priznanje za rad.
U koliko niste u mogućnosti da posjetite New York i izložbu koja traje do 13. siječnja, ne brinite.
Sa karijerama spomenutih žena pobliže se možete upoznati u knjizi „Žene u arhitekturi“ Centra za arhitekturu Beograd koja obrađuje radove i iskustva žena arhitekata u Srbiji od početka 20. stoljeća do danas.